Pogled mi je skliznuo na veliki zidni sat i podsetio me, skoro zlobno, na sastanak sa gazdom.
Nisam smela da zakasnim.
Nikako na naš prvi sastanak.
Možda i poslednji, ako se ne Kako je rekla gospođa Mekmilijan? A, da. Da se oduprem. Lako je reći, ali moj karakter je bio potpuno suprotan. Moja omiljena reč, ona koju sam najčešće koristila, bila je izvinite i menjala sam je, prema okolnostima, u izvinjavam se ili izvinite me. Još malo pa ću tražiti izvinjenje što postojim. Ispravila sam se u iznenadnom naletu ponosa. Daću sve od sebe. Imam pravo i želju da budem u ovoj kući, u ovoj sobi, u ovom delu sveta.
Na odmorištu, pre stepenica, ramena počeše da mi se povijaju, misli da urlaju, srce da galopira. Moj mir je trajao koliko? Minut?
Skoro rekord.
Glava druga
Kad sam stigla do predvorja shvatila sam da ne znam gde treba da idem. Gde je radna soba? Kako mogu da je nađem, kad jedva da sam uspela i dovde da dođem? Pre nego što sam se zaglibila u blato razočarenja, na sigurno me je povuklo iznenadno proviđenje gospođe Mekmilijan i njen široki osmeh na ispijenom licu.
Gospođice Bruno, baš sam krenula da Vas pozovem... Bacila je brzi pogled prema satu na zidu. Kakva tačnost! Vi ste zaista retka zverka! Jeste li sigurni da ste poreklom Italijanka, a ne Švajcarkinja? Sama se nasmejala ovoj izjavi.
Ljubazno sam se nasmešila i uhvatila korak sa njom dok smo se pele uz stepenice. Prošle smo pored vrata moje sobe i uputile se, kako mi se činilo, prema kraju hodnika, ka jednim teškim vratima.
Neprekidajući svoj zvonki govor zakucala je blago na vrata, tri puta, i odškrinula ih.
Ostala sam iza njenih leđa, noge su mi klecale, a ona je provirila u sobu.
Gospodine Meklejn stigla je gospođica Bruno.
Konačno. Kasni. Glas mi se učinio grub, nekulturan.
Domaćica se grohotom nasmeja, naviknuta na gazdinu zlovolju.
Samo jedan minut, gospodine. Ne zaboravite da je ona ovde nova. Kasni zbog mene jer...
Pustite je da uđe, Milisent. Prekinuo je neprijatno, skoro ljutito, a ja skočih na mesto te žene, koja se, mirno, okrete i pogleda me.
Gospodin Meklejn Vas očekuje, gospođice Bruno. Izvolite, uđite.
Malo se povukla unazad i dala mi znak da uđem. Uputila sam joj poslednji, uznemiren pogled. Ona mi, da bi me ohrabrila, šapnu. Srećno.
Ali, to je imalo suprotan efekat. Moj mozak postade glatka masa koja nije mogla logično da razmišljanja i shvati vreme i prostor.
Stidljivo sam krenula prema sredini sobe. Pre nego što sam videla bilo šta, začula sam muški glas koji je otpuštao nekoga.
Možeš da ideš Kajl. Videćemo se sutra. Budi tačan, molim te. Neću ti više tolerisati kašnjenje.
Na nekoliko koraka od mene, stajao je jedan visok i krupan čovek. Pogledao me je i klimnu glavom u znak pozdrava, a u njegovom pogledu, dok je prolazio, videh trunku nemog poštovanja.
Dobro veče.
Dobro veče uzvratila sam, gledajući ga duže nego što sam morala ne bi li odložila trenutak u kome ću postati smešna, razočarati očekivanja gospođe Mekmilijan i moje glupe nade.
Vrata iza mene se pritvoriše i ja se setih šta lepo vaspitanje nalaže.
Dobro veče gospodine Meklejn. Ja sam Melisanda Bruno, dolazim iz Londona i...
Poštedite me nabrajanja vaših kvaliteta, gospođice Bruno. Skromnih, u svakom slučaju. Sada je zvučao kao da je nezainteresovan.
Podigla sam oči, konačno spremena da se sretnem sa mojim sagovornikom. I kad se to desilo, zahvalila sam Bogu što sam ga pre toga pozdravila. Zato što bih sada imala ozbiljnih problema da se setim čak i svog imena.
Sedeo je za pisaćim stolom, u kolicima, jedna ruka mu je visila na ivici, jedva dodirijući drvo, drugom se dosadno igrao hemijskom olovkom. Njegove tamne oči su me zagonetno posmatrale. Još jednom, ko zna po koji put, zažalila sam što ne mogu da razlikujem boje. Rado bih dala godinu dana života da sam mogla da razaznam boje njegovog lica i njegove kose. Ali takva radost mi je bila uskraćena. Bezpovratno. U trenutku sam pomislila da je možda tako bolje:
lice mu je bilo neprirodno bledo, crne oči zaklanjale su dugačke trepavice, crna kosa bila je talasasta i gusta.
Da niste možda nemi? Ili gluvi?
Strovalila sam se na zemlju, padajući sa vrtoglavih visina. Skoro mi se učinilo da čujem udarac ruku i nogu o pod. Snažan i zlokoban prasak, prećen strašnom i rušilačkom škripom.
Izvinite, nešto sam se zamislila, proprmljala sam i, u istom trenutku, pocrvenela.
Posmatrao me je, čini mi se, preterano pažljivo. Izledalo je kao da pokušava da zapamti svaki deo mog lica, zaustavljajući se na vratu. Još sam više pocrvenela. Po prvi put sam žarko poželela da moja urođena mana pređe i na nekog drugog. Bilo bi mi lakše da gospodin Meklejn, aritokratske i uzvišene lepote, nije mogao da primeti crvenilo koje je snažno priticalo na svaki santimetar moje kože.
Klatila sam se i bilo mi je neprijatno zbog ovog drskog ispitivanja očima. On je nastavio svoju analizu, prelazeći na moju kosu.
Treba da ofarbate kosu. Ili će neko pomisliti da je vatra. Ne bih voleo da završite pod penom aparata za gašenje požara. Zagonetni zraz lica mu se malo promeni i šaljiva iskra zasija mu u očima.
Nisam ja izabrala ovu boju, rekoh, svom dostojanstvenošću koju sam mogla da prikupim. Već Bog.
Podigao je jednu obrvu. Jeste li pobožni, gospođice Bruno?
A Vi, gospodine?
Spustio je olovku na sto, gledajući u mene. Ne postoje dokazi da Bog postoji.
Ali ni da ne postoji odgovorila sam tako izazivački da sam se i sama iznenadila agresivnošću mojih reči.
Njegove usne se iskriviše u sarkastičan osmeh, pa mi pokaza udobnu foteljicu.
Sedite. Bilo je to više naređenje nego molba. Odmah sam poslušala.
Niste odgovorili na moje pitanje, gospođice Bruno. Jeste li pobožni?
Vernik sam, gospodine Meklejn, potrvrdila sam tiho. Ali retko idem u crkvu. Ustvari, ne idem uopšte
Škoti su jedan od retkih anglosaksonskih naroda koji revnosno i požrtvovano održavaju katoličke običaje. Njegova ironija je bila potpuno jasna. Ja sam izuzetak koji potvrđuje pravilo Jel se tako kaže? Recimo da verujem samo samom sebi i onome što mogu da dodirnem.
Blago se prislonio na naslon kolica, lupkajući vrhovima prstiju po ručkama. Ipak nisam pomislila, ni u hiljaditom delu sekunde, da je ranjiv i slab. Izgledao je kao da je svašta preživeo i da mu ne bi smetalo da ta iskustva doživi ponovo, ako bude trebalo. Ili jednostavno, ako bude hteo. Jedva sam odvojila oči od njegovog lica: sjajno, skoro bisereno, blistavo i svetlo, drugačije od svih koje sam do sada viđala. Dok sam gledala njegove oči i slušala njegov hipnotički glas osetila sam da sam iscrpljena. On je bio poskok zavodnik zbog koga bi svaka žena koju izabere, pala na njegovu tajnu privlačnost, njegovo savršeno lice i zagonetni osmeh.
Dakle, Vi ste moja nova sekretarica, gospođice Bruno.
Ako potvrdite da sam primljena, gospodine Meklejn precizirala sam, podignuvši pogled.
On se zagonetno nasmeja. Zašto ne bih? Zato što ne idete svake nedelje u crkvu? Smatrate me vrlo površnim, ako mislite da bih odmah hteo da Vas pošaljem kući ili da Vas zadržim na osnovu ovih nekolikko rečenica.
Dakle, Vi ste moja nova sekretarica, gospođice Bruno.
Ako potvrdite da sam primljena, gospodine Meklejn precizirala sam, podignuvši pogled.
On se zagonetno nasmeja. Zašto ne bih? Zato što ne idete svake nedelje u crkvu? Smatrate me vrlo površnim, ako mislite da bih odmah hteo da Vas pošaljem kući ili da Vas zadržim na osnovu ovih nekolikko rečenica.
Ni ja Vas ne poznajem dovoljno, pa ne bih da dam jedno ni malo laskavo mišljenje o Vama rekla sam osmehujući se. Ali znam da uspešan poslovni odnos nastaje na osnovu trenutne simpatije, prvog pozitivnog utiska.
Njegov smeh je bio tako neočekivan da sam zadrhtala. Brzo se stvorio i još brže nestao. Pogledao me je ledenim pogledom. Jel stvarno mislite da je lako naći osoblje koje je spremno da se preseli u ovo selo koje su i Bog i svet zaboravili, daleko od svake prilike za zabavu, tržnog centra ili diskoteke? Vi ste bili jedina koja se javila na oglas, gospođice Bruno.
Pogled mu je bio leden, ali sam osetila da se, u dubini duše, zabavlja. Na glatkoj površini crnog leda ukaza se uski procep dobrog raspoloženja, koji mi je zagrejao dušu.
Onda ne moram da brinem za konkurenciju, rekla sam i nervozno skrstila ruke u krilu.
On me je posmatrao, još uvek onom iritantnom radoznalošću kojom se gleda neka retka životinja.
Progutala sam pljuvačku, pokazujući lažnu spontanost i opasnu nesigurnost. Za momenat, toliko kratak da samo složim misli, rekoh sama sebi da treba da pobegnem iz ove kuće, iz ove sobe prepune knjiga, od ovog nezgodnog i prelepog čoveka. Osećala sam se kao nezaštićeno mače na nekoliko centimetara od čeljusti lava. Okrutni predator, nemoćan plen. Ali ubrzo taj osećej nestade i pomislih da sam glupača. Ispred mene je bio čovek dominantne ličnosti, nadmen i ohol, ali godinama vezan za invalidska kolica. Ja sam bila plen na koji je došao red, jedna stidljiva devojka, plašljiva i kruta. Zašto da ga ne pustim da se igra? Ako ga zabavlja to što se šali sa mnom, zašto mu uskratiti jedinstvenu priliku za zabavom, provodom. Bilo je skoro velikodušno sa moje strane, u nekom smislu.
Šta mislite o meni, gospođice Bruno?
Još jednom sam ga naterala da ponovi pitanje, i još jednom sam ga iznenadila.
Nisam mislila da ste tako mladi.
Odjednom sam se naježila i zanemela, u strahu da sam ga, na neki način, povredila. On se pribra i zaledi me još jednim svojim osmehom od koga mi se ubrzao puls. Zaista?
Vrpoljila sam se na stolici, neznajući kako da nastavim. Zatim se osmelih, skupljajući svu raspoloživu hrabrost i podstakunta njegovim pogledom. Oči su mu bile prikovane za moje i tako nastade nema, ali uzbudljiva igra. Nastavila sam.
Pa napisali ste svoju prvu knjigu sa dvadeset četiri godine, pre petnaest godina, koliko znam. Ipak, izgledate malo stariji od mene rekla sam skoro zamišljeno.
Koliko imate godina, gospođice Bruno?
Dvadeset dve, gospodine, odgovorila sam, zaplićući se ponovo u dubinu njegovih očiju.
Zaista sam star za tebe, gospođice Bruno reče sa osmehom.
Zatim spusti pogled i hladna zimska noć se obavi oko njega, kao neka grozna zmija.
U svakom slučaju budite spokojni. Ne morate se plašiti seksualnog uznemiravanja dok spavate u svom krevetu. Kao što vidite, nepokretan sam.
Ćutala sam i nisam znala šta da kažem. Glas mu je bio gorak i očajan, lice bezosećajno.
Njegove oči su ispitivale moje, tražeći nešto što izgleda nije mogao da nađe. Nasmejao se. Bar me ne sažaljevate. Drago mi je. To mi nije potrebno. Srećniji sam od mnogih drugih, gospođice Bruno zato što sam slobodan, potpuno, sasvim nedvosmisleno. Namrštio se. Šta još uvek radite ovde? Možete da idete.
Grub rastanak me iznenadi. Ustala sam nesigurno, a on iskoristi priliku da na meni istrese svoj bes.
Još ste ovde? Šta hoćete? Platu? Ili hoćete da pričate o slobodnim danima? osudi me besno.
Sutra ujutru u devet, gospođice Bruno. Pišem novu knjigu, naslov je Mrtvi nesahranjeni. Jel Vam se čini grozno? Usne mu se iskriviše u široki osmeh.
Nagla promena raspoloženja sigurno je bio glavna odlika njegovog karaktera. Morala sam se da to zapamtim za ubuduće ili sam rizikovala da dobijam histerične napade bar dvadeset puta dnevno. Čini mi se zanimljivo, gospodine, obazrivo sam odgovorila.
Okrenu je glavu unazad i grohotom se nasmejao. Zanimljivo! Kladim se da nikada niste pročitali ni jednu moju knjiga, gospođice Bruno. Čini mi se da imate nežan želudac Ne biste mogli da spavate cele noći, zbog noćnih mora... Ponovo se smejao, skačući sa ti na Vi istom brzinom kojom je menjao raspoloženja.
Nisam tako osetljiva kao što Vam se čini, gospodine odgovorila sam povređeno, što je u njemu izazvalo još jedan talas smeha.
Rukama pomeri kolica zadivljujućom spretnošću, očigledno nastalu godinama i godinama prakse i doveze se neverovatnom brzinom do mene. Tako blizu da je svaki moj pokušaj da smislim nešto razumno, ostao bezuspešan. Instiktivno sam se povukla korak unazad. Napravio se da nije primetio moj pokret i pokazao na biblioteku sa moje desne strane.
Uzmi četvrtu knjigu sa leve strane na trećoj polici.
Poslušno sam uzela knjigu koju mi je pokazao. Naslov mi je bio poznat, jer sam istražila njegove knjige po internetu pre nego što sam pošla, ali stvarno nisam nikad pročitala ništa što je napisao. Strava i užas nije bio moj omiljeni žanr, sigurno je više odgovarao osobama sa jačim želucem, a ne za moj, nežan i romantičan.
Zombi u šetnji pročitala sam glasno.
Najbolja je za početak. I najmanje kako da kažem? Najmanje strašna?
Nasmeja se sa zadovoljsvom, očigledno meni i neprijatnosti koja je neskriveno izlazila iz svake pore mog tela.
Zašto ne počnete večeras? Da ti bude lakše da se pripremiš za svoj novi posao predložio je dok su mu se oči smeškale.
U redu, hoću odgovorila sam bez oduševljenja.
Vidimo se sutra ujutru, gospođice Bruno završio je on, ozbiljnog lica. Zaključaj se, ne želim da te kućni duhovi noću posećuju ili bilo ko drugi ko bi mogao da te uplaši. Znaš kako je... Zastade, a u tami njegovih očiju ukaza se zrak radosti. Kao što sam ti ranije rekao, teško je naći osoblje u ovim krajevima.
Pokušala sam da se nasmejem, ali bilo je neubedljivo.
Laku noć gospodine Meklejn.
Pre nego šro sam zatvorila vrata jedna rečenica mi, bez zardške, izlete iz usta. Ne verujem u duhove niti u noćna stvorenja.
Jeste li sigurni?
Nema dokaza da postoje, gospodine odgovorila sam, bez želje da ga imitiram.
Ali ni da ne postoje odgovori on. Okrenu kolica i vrati se za radni sto.
Nežno sam zatvorila vrata, a srce mi je bilo u petama. Možda je on bio u pravu, zombi postoje. Zato što mi se u tom trenutku činilo da sam jedna od njih. Potpuno zbunjena, ispranog mozga, viseći u nekom stanju za koje nisam znala da li je stvarno ili nestvarno. Gore nego kad ne razlikuješ boje.
Bezvoljno sam večerala sa gospođom Mekmilian, dok mi je glava bila negde drugde, u nekom sasvim drugom društvu. Plašila sam se da ću je ponovo naći tek sutra ujutru, kad se budem videla sa njim, jer mi je tamo i ostala. Nešto mi je govorilo da moje mirno srce nije u dobrim rukama.
Malo sam se sećala sinoćnjeg razgovora sa domaćicom. Ona je pričala za sebe, neprekidno. Izgledala je presrećna što konačno ima nekoga sa kim može da priča. Ili još bolje, ko će da je sluša. Ja sam za to bila savršena. Suviše lepo vaspitana da je prekinem, suviše smerna da bih iskazala svoju neizainteresovanost, suviše zabrinuta da bih mislila na nešto drugo što bi stvorilo potrebu da budem sama. Uostalom, i onako bih samo mislila na njega.