Nikada nisam nikoga volela, gospodineodgovorila sam zamišljeno. Dakle ne znam šta bi u tom slučaju uradila. Da li bih se toliko žrtvovala za voljenu osobu? Ne znam. Stvarno.
Njegove oči me nisu napuštale kao da nisu mogle. Ili sam možda ja to samo maštala, jer sam to tada želela.
MA to je bilo samo teoretsko pitanje, Melisanda. Misliš li, da si stvarno zaljubljena da li bi svom voljenom dala noge ili tvoju dušu? Izraz lica mu je bio nedokučiv.
A jel bi ste Vi to uradili, gospodine?
Na te moje reči se nasmejao. Njegov smeh odjeknu po sobi, snažan i svež kao prolećni vetrić.
Ja bih to uradio, Melisanda. Možda zato što sam voleo i znam šta se tada oseća. Baci mi nepoverljiv pogled, kao da je očekivao da ću mu postaviti neko pitanje, ali ja nisam. Nisam znala šta da radim. Mogao je da priča o vinima o astronomiji, rezultat bi bio isti. Nisam bila u stanju da vodim razogovore o ljubavi. Zašto što nisam imala pojma šta to znači.
Približi mi kolica konačno je rekao zapovednički.
Srečna što mogu da ispunim neki zadatak, poslušala sam. Ruke mu se napeše od napora i iskusno skliznu u svoje oruđe za torturu. Sa jedne strane ga je mrzeo, a sa druge je znao da mu je važno i neophodno.
Znam kako se osećate naglo sam rekla i osetila sažaljenje.
On podiže oči i pogleda me. Jedna vena mu je pulsirala na desnoj slepoočnici, jer ga je uzbudio mog komentar.
Nemaš pojma kako se osećam rekao je kratko. Ja sam drugačiji. Drugačiji, razumeš li?
I ja sam, od rođenja, gospodine. Mogu da Vas razumem, verujte mi branila sam se nežnim glasom.
Pokušao je da sretne moj pogled, ali sam ja spustila glavu.
Neko je zakucao na vrata i ja sa olakšanjem videh Kajlija koji je imao bezličan izraz lica.
Zvali ste me, gospodine Meklejn?
Pisac se razbesne. Gde si se sakrio, lenštino?
Pogled bolničara se u tren oka promeni, ali ne reče ništa.
Sačekajte me u radnoj sobi, gospođice Bruno naredi mi Meklejn, a glas mu je i dalje drhtao od besa koji je gušio u sebi.
Nisam se okrenula dok sam izlazila.
Četvrta glava
Prošlo je nekoliko dana pre nego što se između mene i vlasnika Midnajt rouza ponovo uspostavila početna alhemija, a koja se u jednom trenutku izgubila.
Bežala sam od Kajlija kao đavo od krsta, da ne bi pomislio da mu pružam bilo kakve šanse. Njegove požudne oči su stalno tražile moje, uvek kad bi se sreli. Ali ja sam držala pristojnu distancu i nadala se da će biti dovoljna da ga sprečim u nekom pokušaju novih i neprijatnih napada. Sa druge strane, počelo je da mi se dopada društvo gospođe Makmilijan. Bila je to jedna mudra žena koja nije volela da ogovara, kako sam na početku pogrešno zaključila. Bila je odana do srži gospodinu Meklejnu i ta njena osobina nas je mnogo zbližila. Strastveno sam ispunjavala svoje zadatke, srećna što mogu, bar delimično, da preuzmem njegov teret na sopstvena leđa. Nedostajala su mi naše svađe i srce mi je skoro puklo od sreće kad su ponovo počele.
Neočekivano, kao što su i prestale.
Prokletstvo!
Naglo sam podigla glavu sagnutu nad nekim dokumetnima koje sam sređivala. Oči su mu bile zatvorene. To dečačko lice imalo je tako ranjivi izraz da sam se raznežila.
Jel sve u redu?
Pogled mu je bio leden, skoro da mi je bilo žao što je otvorio oči.
Moj prokleti izdavač objasnio je, mašući papirom. Bilo je to pismo koje je stiglo poštom jutros. Ja sam pregledala tu poštu i zažalila što mu to pismo nisam prvo dala. Možda je bio ljut na mene što sam zanemarila tako važnu stvar. Ali ono što je potom rekao otkrilo je tajnu.
Voleo bih da se ovo pismo negde izgubilo rekao je razočarano. Traži da mu pošaljem ostatak rukopisa.
Nisam odgovorila što je u njemu izazvalo još veći bes. A ja nemam ništa više da mu pošaljem.
Već danima Vas gledam kako pišete usudila sam zbunjeno da kažem.
Već danima pišem gluposti, koje završavaju tamo gde treba da završe objasnio je i pokazao na kamin.
Primetila sam da je vatra juče gorela i začudila sam se, jer e bilo pravo letnje vreme, ali nisam tražila objašnjenje.
Pokušajte da ga pozovete. Hoćete da ga ja pozovem? brzo sam predložila.
Sigurno će razumeti...
Mahnuo je rukom kao da se brani od neke dosadne mušice i prekinuo me. Šta da razume? Da sam u stvaralačkoj krizi? Da imam klasičnu blokadu? Od tog prezrivog osmeha srce mi zakuca brže, kao da ga je dodirnuo.
Bacio je pismo na sto. Knjiga ne napreduje. Prvi put u karijeri mi se čini da nemam šta više da napišem, da sam istrošio sve ideje.
Onda radite nešto drugo rekla sam iznenada.
On me pogelda kao da sam poludela. Izvinite?
Napravite pauzu, tek toliko da shvatite šta se događa objasnila sam žurno.
A šta da radim? Da idem na trčanje? Da se provozam kolima? Ili da odem na tenis? Sarkazam njegovog glasa sekao me je na komade. Činilo mi se čak da osećam kako mi lepljiva krv curi iz rana.
Ima i drugih hobija, ne samo onih koji podrazumevaju fizičku aktivnost rekla sam i pognula glavu. Mogli biste da slušate muziku, možda. Ili da čitate.
Evo, sad će me saseći u trenutku, kao nekooga ko je predložio najveću gomilu gluposti u istoriji čovečanstva. Ali njegove oči su bile mirne, koncentrisane na mene.
Muzika. Nije loša ideja. Uostalom, nemam šta drugo da radim, zar ne? Pokaza mi na gramofon na najvišoj polici. Spustite ga, molim Vas.
Popela sam se na stolicu i dok sam ga skidala, pažljivo sam ga pogledala. Divan je. Jel originalan?
Potvrdio je dok sam ga stavljala na sto. Oduvek sam voleo starinske stvari, mada je ovo malo savremenije. U crvenoj kutiji su ploče.
Stala sam ispred biblioteke, a ruke su mi visile sa strane. Na istoj polici gde je bio i gramofon bile su dve tamne kutije sličnih dimenzija. Pokvasila sam usne, grlo mi je gorelo.
Nestrpljvo me je pozvao. Mrdnite se, gospođice Bruno. Znam da nigde ne žurim, ali to ne znači da treba da budete spori. Ili ste išli na časove kod Kajlija?
Nikad se neću navići na njegovu zajedljivost, besno sam pomislila dok sam razmišljala šta ad radim. Sad je bio trenutak: da mu poverim svoju manu ili da nastavim lakšim putem, kao do sada? Ili da zgrabim bilo koju kutiju i da se nadam da je prava? Nisam mogla prvo da je otvorim i da provirim unutra, bile su zatvorene širokom lepljiovm trakom. Od same pomisli na strašne reči koje će mi uputiti, ako mu kažem istinu, odlučila sam da se popnem na stolicu i uzmem jednu kutiju. Spustila sam je na sto negledajući ga. Po onome što sam čula shvatila sam da su unutra ploče. Bila je to ona prava. Nastavila sam normalno da dišem.
Evo ga. Stavio je jednu ploču. Debisi.
Zašto baš on? upitala sam.
Zato što sam počeo da ga cenim od kada znam da suVam zbog njega dali to ime.
Primitivna jednostavnost njegovog odgovora ostavi me bez daha, a srce mi se uvijalo između nada oštrih kao trnje. Jer su bile mnogo lepe i izgledale su nestvarne.
Nisam znala da sanjam. Možda zato što je moj um shvatio još na rođenju da moje srce to odbija da radi. To jest da snovi nikada ne postaju stvarnost. Bar ne moji.
Evo ga. Stavio je jednu ploču. Debisi.
Zašto baš on? upitala sam.
Zato što sam počeo da ga cenim od kada znam da suVam zbog njega dali to ime.
Primitivna jednostavnost njegovog odgovora ostavi me bez daha, a srce mi se uvijalo između nada oštrih kao trnje. Jer su bile mnogo lepe i izgledale su nestvarne.
Nisam znala da sanjam. Možda zato što je moj um shvatio još na rođenju da moje srce to odbija da radi. To jest da snovi nikada ne postaju stvarnost. Bar ne moji.
Počela je muzika i osvojila celu sobu. Prvo nežno, zatim grublje, sve dok nije došlo do uzbudljivog i zavodljivog krešenda. Meklejn je zatvorio oči i udobno se zavalio upijajući i usvajajući ritam kao da ga krade, ali ima dozvolu.
Gledala sam ga, koristeći priliku što žmuri. U tom trenutku mi je izgledao vrlo mlad i nežan, kao da mi ga običan vetrić može odneti. I ja sam zatvorila oči na tu strašnu i smešnu pomisao. On nije bio moj. Niti će ikada biti. U kolicima ili ne. Što pre to shvatim pre ću se urazumiti, smiriti i uravnotežiti. Nisam mogla da otvorim kavez u koji sam se sama zaključala, rizikujući da silno patim zbog jedne obične maštarije, neostvarenog devojačkog sna.
Vatrena i opijajuća muzika se prekide.
Otvorismo oči u istom trenutku. Njegove ponovo postadoše hladne. Moje zamagljenje, uspavane.
Knjiga ovako neće napredovati izjavio je. Vratite ploče, Melisanda. Hoću malo da pišem, čak sve ponovo da napišem.
Uputi mi iskričav osmeh. Vaša ideja sa muzikom je bila genijalna. Hvala.
Stvarno? Nisam uradila ništa naročito rekla sam izbegavajući njegov pogled koji je bio tako dubok da sam rizikovala da se izgubim.
Ne, i niste uradili ništa naročito, stvarno dodao je, gazeći po mom moralu, brzim pokretima kojima me je ubijao. Vi ste naročiti, Melisanda. Vi, a ne ono što govorite ili radite.
Pogled mu se sudario sa mojim i želeo je da ga zarobi, kao i uvek. Podigao je obrve. Već sam dobro poznavala tu ironičnu mimiku. Hvala gospodine odgovorila sam skrušeno.
On se nasmeja kao da sam rekla neku šalu. Nisam se naljutila. Bar je smatrao da sam zabavna. Bolje išta nego ništa. Vratila sam se na naš razogovor od pre nekoliko minuta, kad me je pitao da li bih zbog ljubavi nekome dala noge ili dušu. Tada sam mu odgovorila da nikada nisam volela i nisam znala kako da se ponašam. Sad sam shvatila kako sam mogla da odgovorim na to opasno pitanje.
Povukao je kompjuter prema sebi i počeo da piše, isključivši me iz svog sveta. Vratila sam se svojim poslovima, iako mi je srce drhtalo. Kad bih se zaljubila u Sebastijana Meklejna bilo bi to ravno samoubistvu. A ja nisam imala želju da budem kamikaza. Jel tako? Bila sam jedna razumna, praktična, racionalna devojka koja nije mogla da sanja. Čak ni otvorenih očiju. Ili sam takva bila do pre nekoliko trenutaka, ispravila sam se.
Melisanda?
Da, gospodine? Okrenula sam se prema njemu, iznenađena što mi se obratio. Dok je pisao isključio bi se od svega i od svih.
Trebaju mi ruže rekao je i pokazao na praznu vaznu da stolu. Recite Milisent da ih nabere, molim Vas .
Naravno, gospodine. Zgrabila sam keramičku vaznu obema rukama. Znala sam da je teška.
Crvene ruže objasnio je. Kao tvoja kosa.
Pocrvenela sam iako nije bilo ničega romantičnog u tome što je rekao.
Dobro, gospodine.
Osetila sam njegov pogled na leđima dok sam pažljivo otvarala vrata i izlazila u hodnik. Sišla sam na prizemlje držeći čvrsto vaznu u rukama.
Gospođo Mekmilijan? Gospođo?. Nije bilo ni traga od stare domaćice, a onda sam se kroz maglu prisetila. Dok sam doručkovala rekla mi je nešto u smislu slobodnog dana Da li je mislila na danas? Nisam mogla da se setim. Gospođa Mekmilijan je bila neprestano izbacivala zbunjujuće informacije i retko sam uspevala da je slušam od početka do kraja. Nije je bilo ni u kuhinji. Rastužila sam se i spustila vaznu na sto pored korpe sa svežim voćem.
Divno. Shvatila sam da moram sama da izaberem ruže u bašti. To je bio zadatak koji je prevazilazio moje sposobnosti. Bilo bi mi lakše da uhvatim oblak ili da odigram neki valzer.
Bučalo mi je u ušima i postala sam svesna da će se uskoro desiti katastrofa. Ispred mene je bila bašta sa ružama vrelim kao da gore. Crvene, žute, roze, bele, čak i plave. Šteta što sam ja živela jedan crno beli život u kome je sve bilo kao u senci. Život u kome je svetlost bilo nešto neobjašnjivo, neodređeno, zabranjeno. Nisam čak mogla ni da sanjam kako razlikujem boje, jer uopšte nisam znala kakve su. Od rođenja.
Napravila sam nesiguran korak prema ružičnjaku. Obrazi su mi goreli. Morala sam da nađem opravdanje što sam se gore vratila bez cveća. Jedno je bilo izabrati između dve kutije, a sasvim drugo odneti ruže iste boje. Crvene. Kakva je crvena? Kako da zamislim nešto što nikad nisam videla, ni u knjizi?
Zgazila sam jednu polomljenu ružu. Sagla sam se da je podignem. Uvenula je, kao biljka je bila mrtva, ali je i dalje mirisala.
Šta radiš ovde?
Naglo sam pomerila kosu sa čela i zažalila što je nisam skupila u punđu kao i obično. Visila mi je niz leđa već mokra od znoja.
Treba da naberem ruže za gospodina Meklejna kratko sam odgovorila.
Kajl mi se osmehnuo, njegov uobičajeni osmeh skrivenih namera. Jel ti treba pomoć?
U tim praznim i dvosmislenim rečima koje je doneo vetar, našla sam put izbavljenja, neočekivanu prečicu kojom sam bez oklevanja morala da krenem.
Ustvari, trebalo je ti to da uradiš, ali te nisam našla. Kao i obično rekla sam besno.
Obrazi mu zadrhtaše. Ja nisam baštovan. Već imam isuviše posla.
Na te njegove reči sam prasnula u smeh. Stavila sam ruku na usta praveći se da sakrivam osmeh.
On me ljutito pogleda. Istina je. Šta misliš ko mu pomaže da se kupa, oblači, ko ga gura?
Pomisao na nagog Sebastijana Meklejna skoro da mi izazva kratak spoj. Prati ga, oblačiti ga To bih tako rado radila. Sledeća misao, a to je da ja to nikada neću raditi, naterala me je da oštro odgovorim.
Veći deo dana si slobodan. Naravno, uvek moraš da budeš tu, ali te on retko uznemirava povećala sam dozu oštrine. Ajde, dođi da mi pomogneš.
Nevoljno je krenuo. Utrapila sam mu makaze, osmehujući se. Crvene ruže objasnila sam.
Nabraću mramljao je i počeo da radi.
Na kraju, kad je buket bio gotov, otišli smo u kuhinju gde smo uzeli vazu. Činilo mi se jednostavnije i lakše da podelimo zadatak. On će nositi vaznu, a ja cveće. Meklejn je još uvek pisao u zanosu. Prekinuo je kad nas je video da ulazimo zajedno.
Sad mi je jasno zašto ti je toliko trebalo reče gledajući me.
Želeći da što pre ode Kajl brzo spusti vaznu na sto. Tako brzo da se skoro prevrnula. Već je izašao kad sam počela da stavljam ruže u vaznu.
Zar je to bio tako težak zadatak da je neko morao da ti pomogne? upita me on, a iz očiju od besa počeše da mu sevaju munje.
Batrgala sam se kao riba koja je ugrizla udicu. Vazna je teška opravdavala sam se. Sledeći put ga neću pozvati.
Vrlo mudro. Glas mu je bio anđeoski. Ali sa licem koje mu je prekrivala dvodnevna brada, izgledao je kao zli đavo koga su podzemna božanstva direktno dovela da me muči.
Nisam našla gospođu Mekmilijan bila sam uporna. Kao riba koja se i dalje bori i ne shvata da je ulovljena. A, da, danas je njen slobodan dan pretpostavio je on. Ali zatim se njegov pritajeni bes ponovo vrati. Ne želim ljubavne odnose među mojim osobljem.