Stručnjaci za mentalno zdravlje. Također, po prvi put, stručnjaci s područja mentalnog zdravlja bili su uključeni u promatranja. Pokazalo se da se većina psihijatara smatrala dijelom vojnih napora. Oni su nijekali slomove; umjesto toga, poticali su vojnike na velike napore i postavljali uvredljive dijagnoze, kao što je simuliranje, kada ti napori nisu bili uspješni. I ponovno smo mogli vidjeti kako politika utječe na znanstveni mentalni diskurs.
Vijetnamski rat. S porazom, demoralizacija se očitovala u lošoj disciplini, ovisnosti o drogama, odbijanju borbe, ubojstvima časnika i zločinima. Subjektivno, vojnici su se osjećali otuđeno, tupo, ljutito, osjećali su krivnju i izgubili sposobnost za razvijanje povjerenja i ljubavi. Bili su lišeni osjećaja pravde, morala, smisla i svrhe.
U roku od šest mjeseci, 38% veterana se razvelo. Trećina saveznih zatvorenika bili su vijetnamski veterani. Ponovno su učinci na mentalno zdravlje veterana u agoniji bili negirani.
Na tisuće njih je prosvjedovalo kako bi se priznala njihova tjeskoba. Tek tada im je psihijatrijska struka priznala dijagnozu posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSD). Poremećaj je priznavao samo ograničen broj svih patnji koje su veterani iskusili ili potisnuli.
Civili u ratu. Iako su njihove okolnosti bile drugačije, civili su također bili izloženi riziku od smrti i ozljeda. Stupanj mentalne traume ovisio je o okolnostima sličnima onima u kojima su bili vojnici: vjeri i vodstvu, stupnju i trajanju uništenja, pobjedi ili porazu, kao i broju ubijenih ili ozlijeđenih među stanovništvom kao i gubitku najbližih.
Za vrijeme londonskog Blitza, moral je bio visok, osim kod manjeg broja ljudi koji su bili njime teško pogođeni. Priroda njihovih mentalnih poremećaja bila je različita, baš kao i kod vojnika. U Hirošimi, nakon eksplozije atomske bombe, preživjela populacija nalikovala je vojnicima s borbenom iscrpljenošću.
Djeca u ratnim vremenima. Čak i kad ih odrasli nastoje zaštiti, djeca ipak proživljavaju bombardiranja i kaos, i upijaju strahove i emocije odraslih. Ranjivost djece odražava se u relativno visokim stopama obolijevanja i smrtnosti u usporedbi s odraslima. A kad roditeljska zaštita izostane, patnja djece postaje ekstremna. Kod male djece, psihosomatski i bihevioralni simptomi dominiraju u izražavanju njihove tjeskobe. Starija djeca imaju simptome slične odraslima.
Holokaust
Holokaust je bio najopsežniji i najveći progon naroda u povijesti. Doveo je do smrti šest milijuna Židova. Posljedice ovog genocida dobro su dokumentirane i prate se kroz više od tri generacije.
Slučajevi mentalnih bolesti, samoubojstava, hipertenzije i angine bili su u porastu i prethodili su masovnom uništenju. U koncentracijskim logorima, do polovine broja zatvorenika jednostavno bi umrlo kroz nekoliko tjedana. Neki od njih, koje su zvali hodajući mrtvaci, preživljavali su na rubu između života i smrti. Bili su iscrpljeni, izgledali su staro, u emotivnom tupilu i kognitivno nedostatni. Njihovi refleksi preživljavanja su nestali su i postali su sjene od ljudi. Većina je umrla. Podsjećali su na one koji pate od borbene iscrpljenosti, ali su bili traumatizirani na ekstremnoj razini.
Oni koji su preživjeli holokaust uspjeli su to zbog kombinacije sreće i snažne odlučnosti, nade i jer nisu izgubili smisao. Ipak, nakon rata, iskusili su niz bioloških, psiholoških i društvenih problema. U desetljećima koja su uslijedila, učestalost njihovog obolijevanja i smrtnost bila je veća nego kod ostatka populacije.
Psihološke posljedice holokausta, bez obzira koliko su bile ogromne, negirane su tijekom dva desetljeća. U početku su bili prepoznati samo fizički simptomi. Na kraju je bilo jasno da oni koji su preživjeli holokaust imaju čitav niz simptoma i problema.
One koji su preživjeli mučili su tereti nenadoknadivih gubitaka, krivnja, bijes, očaj, depresija, psihosomatske bolesti, gubitak smisla i svrhe. Pokušali su pronaći smisao u brakovima sklopljenim na brzinu, rođenju djece i napornom radu.
Djeca. Devet desetina (jedan i pol milijun) židovske djece je ubijeno tijekom holokausta. Većina preživjele djece je bila odvojena od svojih roditelja, a sakrili su ih stranci. Djeca su otupjela svoje osjećaje, bila su izuzetno poslušna i živjela su iz dana u dan, čekajući da njihova patnja čudesno nestane.
Nakon rata, patnje djece su negirane. Morali su se tiho i nesvjesno nositi sa svojim ratnim iskustvima, koja su ih još uvijek prožimala. Tiho su prolazili kroz gubitak djetinjstva i svojih snova. Kao i jedan od autora (PV), djeca koja su preživjela holokaust prepoznata su tek 1990-ih kada su bili u svojim pedesetima (Valent, 1994). Tek tada su se počeli baviti svojim traumama.
Na preživjele u drugoj generaciji holokaust je snažno utjecao preko njihovih roditelja. Nosili su negativne emocije, senzacije, slike, prosudbe i stavove koje su im bile nerazumljive jer su se njihovi roditelji često držali zavjeta šutnje o svojim iskustvima i što im oni znače.
Počinitelji zločina i njihova djeca. Nacistička Njemačka počinila je ekstremna nasilja i zlodjela, ali to se moglo dogoditi i negdje drugdje, slično kao zlodjela koja su zabilježena u Vijetnamu.
Pozadina nasilja je široka kao i pozadina traume. To uključuje loše obiteljske odnose, razna lišavanja, siromaštvo, društvena previranja. Može se koristiti strah, grupni pritisak, dehumanizacija i oportunizam za činjenje zlodjela koja bi inače bila neprihvatljiva u normalnim okolnostima (Valent, 2020).
Djeca počinitelja se suočavaju s dilemom. Oni se mogu poistovjetiti sa svojim roditeljima, djedovima i bakama, kao što neki neonacisti i čine, ili moraju proći kroz bolno odvajanje od njih.
Fizički napadi, nasilje u obitelji; seksualno zlostavljanje
U 1980-ima zabilježeno je da je da su u SAD-u, milijuni ljudi godišnje bili žrtve nasilja. Prijavljeno je dva milijuna slučajeva zlostavljanja i zanemarivanja djece, a 3,3 milijuna djece godišnje svjedočilo je zlostavljanju među supružnicima.
Napadi su traumatični. Na primjer, žrtve obiteljskog nasilja pate ne samo od PTSD-a, već i od uništenih temeljnih uvjerenja o sigurnosti, povjerenju, vjeri u sebe, samopoštovanju i pogledima na moral općenito.
Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da je 2002. godine 73 milijuna dječaka i 150 milijuna djevojčica mlađih od 18 godina bilo seksualno zlostavljano. U SAD-u je 11% djevojaka i 4% dječaka u srednjoj školi, bilo seksualno zlostavljano. Šestina djevojaka koje pohađaju koledž, do dolaska na koledž bile su žrtve silovanja. Seksualno zlostavljanje, osobito djece, posebno je razarajuće jer uništava samopoštovanje, identitet, intimnost, ljubav, kreativnost i samoispunjenje. Što je najgore, zlostavljanje djece uskraćuje im priliku da svjesno shvate što im se dogodilo i koji su uzroci njihovih ozbiljnih problema. Čak i ako su razumjela što im se dogodilo i tužila se, djeci često nisu vjerovali i bila su optužena da su sama kriva za svoje probleme.
Smrt i teški gubitak
Svatko od nas se mora suočiti sa svojom smrću i smrću drugih. U normalnim okolnostima, osoba prolazi kroz faze gubitka - šok, negiranje, čežnja, tuga i prihvaćanje.
Traumatične smrti su osobito bolne jer su besmislene i beskorisne. One su apsurdne, bez morala, časti, bez smisla i ne zaokružuju neku dirljivu priču. Kod takvih smrti i gubitaka teško je tugovati i prihvatiti ih. Često dovode do neriješene tuge, depresije i raznih biopsihosocijalnih poremećaja.
Traumatične smrti su osobito bolne jer su besmislene i beskorisne. One su apsurdne, bez morala, časti, bez smisla i ne zaokružuju neku dirljivu priču. Kod takvih smrti i gubitaka teško je tugovati i prihvatiti ih. Često dovode do neriješene tuge, depresije i raznih biopsihosocijalnih poremećaja.
Sažetak
Različite traumatske situacije naglasile su različite aspekte stresa i traume. Katastrofe su nas naučile da traumatske situacije imaju svoje faze prije katastrofe, za vrijeme katastrofe, nakon katastrofe i u oporavaku, iako posljedice nekad mogu trajati desetljećima. Naučili smo da postoje primarne i sekundarne žrtve, poput medicinskog osoblja. Potrebno je obratiti pažnju na različite dobne skupine (osobito ne zaboraviti djecu) i generacije koje dolaze.
Psihijatrija borbe je naglasila probleme ponovnog proživljavanja ili potiskivanja sjećanja na borbu ili bijeg. Seksualno zlostavljanje i holokaust naglasili su sveobuhvatne biopsihosocijalne i duhovne posljedice traume kroz vrijeme i kroz generacije.
Neki općeniti zaključci proizlaze iz svih traumatskih situacija. Prvo, svaka traumatska situacija u početku je negirana. Zatim, žrtve su smatrane krivima za svoje probleme. Kod su priznati, prvo su utvrđeni fizički simptomi. Mentalni učinci su negirani sve dok nisu postali previše očiti da bi ih se ignoriralo.
Iako su različite situacije imale posebna obilježja, na primjer, borba je ukazala na PTSD, gubitak je istaknuo depresiju, svaka traumatska situacija sadržavala je čitav niz simptoma koji su se tijekom vremena mogli razviti u jedan ili više fizičkih, psiholoških ili društvenih poremećaja.
Posljedice traumatske situacije mogu dugoročne utjecati na različita mjesta i na različite ljude. Također, posljedice ne utječu samo na instinkte pojedinaca već mogu utjecati i na politiku, ideologiju i duhovnost. Na primjer, kao kad je Hitler optužio Židove za probleme u Njemačkoj.
Pandemija COVID-19 je još jedna takva traumatska situacija. Razmotrit ćemo njene manifestacije, a zatim vidjeti kakvu kolektivnu mudrost možemo izvući iz toga.