Eh, ti kaže on i cereka se ushićeno. Pa dobro, otići ćemo tamo. Najbolje odmah sutra ujutru. Uzeću propusnice i vozilo u devet, a u deset se prekrstimo i ulazimo u Zonu. U redu?
U redu je kažem. Ko će biti treći?
A šta će nam treći?
E, nećemo tako kažem. Nije ti to piknik sa devojkama. A šta ako ti se nešto desi? Zona je to; ima sve da bude po propisima.
On me pogleda sa ironičnim osmehom, pa kaže:
Kako god hoćeš. Ti bolje znaš.
Nego šta da bolje znam! Naravno, on je to zbog mene i predložio da odemo sami, bez svedoka, i da niko ne sazna da je to po mojim uputstvima. Ali ne vredi; istraživači Instituta nikad u Zonu ne idu u paru. Tu su propisi strogi: idu trojica, dvojica rade a treći ih nadzire da može sve da ispriča kad ga posle pitaju.
Lično ja bih uzeo Ostina kaže Kiril. Ali ti, verovatno, nećeš sa njim. Ili hoćeš?
Ne odgovaram. Samo ne Ostina. Sa Ostinom ćeš ići drugi put.
Ostin je dobar momak, hrabrost i plašljivost su kod njega u dobroj srazmeri, ali on je, po meni, već obeležen. Kirilu to ne bih mogao objasniti, ali vidim: uobrazio čovek da Zonu poznaje kao svoj džep znači, brzo će i da zaglavi u njoj. I neka ga. Samo ja ne bih da budem sa njim kad se to desi.
Pa dobro kaže Kiril. A Tender?
Tender je njegov drugi laborant. Dobar čovek, hladnokrvan.
On je već u godinama kažem. Ima i decu...
Nema veze. Već je odlazio u Zonu.
Dobro kažem. Neka bude Tender.
On ostade da sedi za mapom, a ja sam odjurio u «Boržč» da nešto prezalogajim i isperem suvo grlo.
Dobro. Dolazim ja ujutru, kao i uvek, u devet, a na ulazu dežura onaj dugajlija narednik, što sam ga prošle godine udesio kad se napio i dosađivao Guti.
Zdravo, Riđi kaže on. Traže te po celom Institutu.
Tu ga ja učtivo prekinem.
Ja za tebe nisam Riđi kažem. I nemoj da mi se uvlačiš, ti švedska bitango!
Bože, Riđi! on će zapanjeno. Pa svi te tako zovu.
Ja sam pred ulazak u Zonu uvek trezan i dobro nabrušen, te ga ja tu dohvatim za revere i detaljno mu objasnim ko je on i kako je došao na svet. On otpljune, vrati mi propusnicu i sad već strogo zvanično kaže:
Redrik Šuhart, naređeno je da se odmah javite kapetanu Hercogu iz Odelenja za bezbednost.
E, tako kažem ja. To je već druga stvar. Trudi se, naredniče, pa ćeš jednog dana biti i poručnik.
A u sebi mislim kakva je to sad novost? Šta ja to trebam kapetanu Hercogu u radno vreme?
Dobro, idem da se javim. Njegova kancelarija je na trećem spratu; dobra kancelarija, ima i rešetke na prozorima, kô u policiji. Sâm Vili sedi za stolom, cucla svoju lulu i lupa po pisaćoj mašini, a u uglu po gvozdenom ormanu kopa neki novi narednik, još ga nisam upoznao. Kod nas u Institutu tih narednika ima više nego u diviziji, i svi su tako negovani, beli pa rumeni takvi ne moraju da idu u Zonu, a i za svetske probleme ih baš mnogo zabole.
Bar dan kažem ja. Zvali ste me.
Vili gleda kroz mene, gura mašinu napred, vadi debelu fasciklu i lista je.
Redrik Šuhart? pita.
Taj odgovaram, a jedva se suzdržavam da ne prasnem u neki histeričan smeh.
Koliko dugo radite u Institutu?
Dve godine, ovo je treća.
Porodično stanje?
Ja sâm kažem. Siroče.
On se onda okreće svom naredniku i strogo kaže:
Naredniče Lumer, idite u arhivu i donesite mi spis broj sto pedeset.
Narednik salutira i žurno izlazi a Vili zaklapa fasciklu i mračno pita:
Ti opet za staro?
Šta staro?
Znaš ti šta. Opet je stigla prijava.
Znači, tako; mislim.
I od koga je ta prijava?
On se mršti još jače i nervozno lupka lulom po pepeljari.
To se tebe ne tiče kaže. Upozoravam te zbog našeg starog prijateljstva: ostavi se toga, prekini sa tim poslom zauvek. Ako te uhvate drugi put nećeš se izvući sa šest meseci. A iz Instituta ćeš biti izbačen momentalno i za sva vremena. Razumeš?
Razumem ja, razumem kažem. Samo ne razumem, koja me je to svinja ocinkarila...
Znaš ti šta. Opet je stigla prijava.
Znači, tako; mislim.
I od koga je ta prijava?
On se mršti još jače i nervozno lupka lulom po pepeljari.
To se tebe ne tiče kaže. Upozoravam te zbog našeg starog prijateljstva: ostavi se toga, prekini sa tim poslom zauvek. Ako te uhvate drugi put nećeš se izvući sa šest meseci. A iz Instituta ćeš biti izbačen momentalno i za sva vremena. Razumeš?
Razumem ja, razumem kažem. Samo ne razumem, koja me je to svinja ocinkarila...
Ali on opet gleda u mene praznim pogledom, šišti kroz praznu lulu i lista nepotrebnu fasciklu. Što znači vratio se narednik Lumer sa spisom broj sto pedeset.
Hvala, Šuharte kaže kapetan Vili Hercog po nadimku Debeljko. To je sve što sam hteo da razjasnimo. Slobodni ste.
Otišao sam u svlačionicu, navukao specodelo, zapalio, a sve vreme u glavi mi jedno pitanje:
odakle mu informacija? Iz Instituta ne može biti, ovde o meni niko ništa ne zna niti može znati. A da je iz policije šta i oni kog đavola mogu znati osim onog od pre? Da nisu, možda, ukebali Lešinara?
Taj nitkov bi svakog gurnuo pod led samo da se sâm izvuče. Ali ni Lešinar ne zna ništa o mojoj sadašnjoj delatnosti. Mislio sam, mislio, i ničeg se nisam setio. Ma nek idu oni do đavola šta mi mogu? Poslednji put sam noću bio u Zoni pre tri meseca, gotovo sav plen sam već prodao i gotovo sav novac potrošio. Kad me sa materijalnim dokazima nisu uhvatili, ni sad mi ne mogu ništa.
I već kad sam krenuo gore, na stepeništu, sinulo mi je ono najglavnije i to mi je tako sinulo da sam morao da se vratim u svlačionicu, sednem i zapalim još jednu. Stvar je u tome, što ja danas ne smem ići u Zonu. A ni sutra, ni prekosutra. Stvar je u tome, da sam se opet našao na nišanu tim pacovima, da me nisu zaboravili, a ako i jesu, neko ih je podsetio. I nije sad ni važno ko. Nijedan stalker, osim ako nije skroz odlepio, neće prići Zoni ni na puškomet kad zna da ga prate. Ono što mi je sad raditi to je da se zavučem u najmračniju rupu. Šta kažete, kakva Zona? Pa ja tamo ni sa propusnicom ne idem već koji mesec! Šta nabeđujete poštenog laboranta?!
Promozgao sam dobro o tome i čak kao neko olakšanje da sam osetio što danas ne moram u Zonu. Ali kako da sad to što delikatnije saopštim Kirilu?
Pa sam mu saopštio ovako:
Ja u Zonu ne idem. Kakav je plan rada za danas?
Naravno, Kiril je prvo izbečio oči na mene. A onda se, izgleda, dosetio jadu: uzeo me je pod ruku, odveo u svoju kancelariju, posadio za sto a sam seo u prozor. Zapalismo. Ćutimo. Onda me on oprezno pita:
Je l se nešto desilo, Red?
I šta sad da mu kažem?
Ne odgovaram. Ništa se nije desilo. Izgubio sam sinoć pare na pokeru onaj pasji sin Nunan dobro igra...
Čekaj malo kaže on. Da se ti nisi predomislio?
Ja zastenjah od muke.
Ne smem procedih kroz zube. Ne smem, razumeš? Maločas me je Hercog zvao na razgovor.
Njemu se obesiše ramena. Opet mu se vratio onaj paćenički izgled i oči mu opet postadoše kô u bolesnog kučeta. Uzdahnuo je isprekidano, zapalio novu cigaretu na opušak stare pa će tiho:
Veruj mi, Red, ja nikome ništa nisam rekao.
Mani se kažem. Ko tebe optužuje?
Pa ja čak ni Tenderu još nisam rekao. Uzeo sam propusnicu na njegovo ime, a da ga nisam ni pitao...
Ja ćutim i pušim. Jadan čovek, ništa ne razume.
A šta ti je Hercog rekao?
Ništa naročito. Neko me je cinkario i to je sve.
Tu me on pogleda nekako čudno, skoči sa prozorske daske i ushoda se po svom kabinetu napred-nazad.
On šparta po kancelariji, a ja sedim, dimim i ćutim. Žao mi ga je, naravno, a i nekako ružno je ispalo izlečio čoveka od melanholije, baš! A ko je svemu kriv? Pa ja sam kriv, niko drugi.
Obećao detetu kolač, a kolači u sobi koju čuvaju opasne čike... Uto se on zaustavi ispred mene i, gledajući nekud ustranu, pita sa ustezanjem:
Slušaj, Red, a koliko bi mogla da košta takva «puna kutija»?
U prvi mah ga nisam shvatio, pomislio sam da on računa da će je od nekog drugog nabaviti, ali gde da je nabavi kad je ona možda jedina na Zemlji a i nema on para za to: otkud inostranom stručnjaku pa još iz Rusije novac za takvo nešto? A onda kao da me je grom udario: pa on misli da ja sve ovo radim zbog zelembaća, da samo nabijam cenu! Ah, strvino jedna, pa šta ti misliš ko sam ja?! Već sam zinuo da mu sve to kažem i ugrizao se za jezik. Jer stvarno šta bi trebalo da misli o meni? Stalker je stalker, on rizikuje život za zelembaće i samo do njih mu je stalo. Tako ispada da sam ja juče zabacio udicu sa mamcem, a danas je privlačim dižem cenu.
Od uzrujanosti nisam mogao odmah da progovorim, a on me gleda pažljivo, oči ne skida sa mene, i u očima mu se vidi čak ne prezir nego više kao neko razumevanje. Onda sam se smirio i objasnio mu:
Do te garaže kažem niko još nije išao sa propusnicom. Trasa do tamo još nije obeležena i ti to dobro znaš. Vratićemo se ovamo, a tvoj Tender će odmah ispričati kako smo otišli pravo do garaže, uzeli šta smo hteli, pa nazad. Kao da smo u samoposlugu išli. I svakome će biti jasno da smo unapred znali kuda i po šta idemo. A to znači, da je neko od nas trojice imao tačnu informaciju. A ko je taj neko uopšte nije teško pogoditi. Je l ti sad jasno kako će se to završiti po mene?
Završio ja svoj govor, i sad mi gledamo jedan drugog u oči i ćutimo. Onda on odjednom lupi dlanom o dlan, protrlja ruke i bodro objavljuje:
Pa, ako ne možeš ne možeš. Razumem te, Red, i ne mogu da te osuđujem. Ići ću sam.
Valjda će sve biti dobro. Nije mi prvi put...
On raširi na prozorskoj dasci mapu, osloni se rukama, nadvi se nad nju i njegova bodrost stade naočigled da se topi. Čujem kako mrmlja:
Sto dvadeset metara... čak sto dvadeset dva... pa još nekoliko u samoj garaži... Ne, bolje da ne vodim Tendera. Šta ti kažeš, Red, zar nije bolje da idem bez Tendera? Ipak, on ima dvoje dece...
Samog te neće pustiti kažem.
Pustiće me, nije to problem... mrmlja on. Znam sve narednike... i poručnike... Ah, što mi se ne sviđaju ovi kamioni! Trinaest godina stoje pod otvorenim nebom, i svi su kao novi... Petnaest metara dalje je cisterna šuplja kao rešeto, a ovi kao da su juče iz fabrike... Eh, ta Zona!
On podiže glavu i zagleda se kroz prozor. Ja takođe. Stakla u našim, institutskim, prozorima su debela, sa olovnim bleskom, a napolju je Zona, sva je kao na dlanu sa visine trinaestog sprata...
Ovako kad gledaš na nju zemlja kao i svaka druga. Sunce sija na nju kao i na svaku drugu i čini se da se ništa tamo nije promenilo, sve je kao pre trinaest godina. Moj pokojni tatica pogledao bi i ništa posebno ne bi primetio, samo bi možda upitao: zašto iz fabričkog dimnjaka ne izlazi dim, da nije neki štrajk?... Gomile žute rude, kauperi mutno pobleskuju na suncu, šine, šine, šine, na šinama kompozicije sa platformama... Jednom rečju, industrijski pejzaž. Samo se ljudi ne vide. Ni živi, ni mrtvi. Eno i garaže, dugačka je i siva, vrata joj širom otvorena a ispred, na asfaltu, kamioni.