Da, kao da se ništa ovde nije desilo. Eno stakleni kiosk stoji ceo celcat. U jednim vratima dečja kolica čak kao da su presvlake čiste... Samo antene odaju: oblepljene su nečim nalik vlaknima od like. Naši cvikeraši već odavno oštre zube na te antene: zanima ih da vide kakva su to vlakna ničeg sličnog nigde nema, osim u Kužnom kvartu i osim na antenama. I što je najvažnije tu im je, pod samim nosem, pod prozorima. Prošle godine su se dosetili spustili su iz helikoptera kuku na čeličnoj sajli. I tek što su povukli čuje se «pš-š-š». Od antene ide dim, od kuke dim, već se i sajla počela dimiti, i ne samo što se dimi, nego još i tako otrovno šišti kao zmija. Na sreću se pilot iako je poručnik brzo dosetio šta da radi: otkačio je sajlu i zbrisao odatle... Eno je i ta sajla, visi skoro do zemlje i sva je pokrivena vlaknima...
I tako, polako doletesmo do kraja puta, do krivine. Kiril me upitno pogleda: da skrenemo? Ja mu pokazah: sasvim polako. Naša «platforma» je skrenula i počela leteti nad poslednjim metrima ljudske zemlje. Trotoar je sve bliže i bliže, senka naše letelice pada na crnu travu... i evo nas, u Zoni smo! I odmah neki trnci po koži. Svaki put me prođu ti trnci i ja do danas ne znam da li to Zona tako dočekuje sve ljude, ili su to samo moji nervi. I svaki put pomislim: kad se vratim, obavezno ću pitati druge stalkere da li se to i njima dešava a onda zaboravim na to.
Dobro, letimo mi polagano nad nekadašnjim baštama, motor pod nogama radi ravnomerno, spokojno baš ga briga, njemu neće biti ništa. I u tom času Tender više nije mogao da izdrži. Nismo stigli još ni do prvog markera u Zoni, a on poče da brblja. Onako obično, kao što novajlije brbljaju kad se unervoze: zubi pomalo cvokoću, srce se steglo, mučno mu je i sramota ga, ali ne može da se obuzda. Ja bih to uporedio sa prehladom: od čoveka ne zavisi nego sve curi i curi. I šta sve ne lupetaju! Ili počne da se oduševljava pejzažem, ili da iznosi svoja razmišljanja o posetiocima, a ponekad brbljaju i o stvarima koje nemaju veze tako je Tender sad počeo da priča o svom novom odelu i nikako da stane. Koliko ga je platio, pa kako je vuna kvalitetna, pa kako ga je odneo krojaču da promeni dugmad...
Zaveži rekoh mu.
On me pogleda onako žalosno, mrdne usnama i opet: koliko je svile otišlo na podstavu. A bašte se već završile i pod nama je gola glinasta zemlja gde je ranije bila gradska deponija, i ja osetih na licu povetarac. Maločas još nije bilo nikakvog vetra, a sad je odjednom poduvalo, prašina se uskovitlala i kao da se nešto čuje.
Ćuti, budalo! kažem Tenderu.
Nema šanse; ne može taj da se zaustavi. Sad je počeo o nekim konjskim strunama, šta li. E, kad je tako...
Stani kažem Kirilu.
On odmah zakoči. Dobro reaguje. Ja spustih ruku na Tenderovo rame, okretoh ga prema sebi i raspalih dlanom po šlemu. On, jadnik, lupi nosem o staklo, zažmuri i zaćuti. I čim je ućutao, čujem: tr-r-r... tr-r-r... tr-r-r... Kiril me gleda stisnutih zuba, isceren. Ja mu rukom pokazujem da ne mrda, da ne pokreće letelicu. Ali i on dobro čuje taj zvuk i, kao i svaki odvažni novajlija, odmah bi nešto da preduzme, da dejstvuje. «U rikverc?» šapuće. Ja očajnički odmahujem glavom i mašem pesnicom pred samim njegovim vizirom. Eh, časna reč, s ovim novajlijama ne znaš šta ćeš pre da gledaš napolje, ili da paziš na njih. A onda sam na sve zaboravio. Iznad gomile starog smeća, iznad razbijenih flaša i raznih krpa zapuzalo je nešto drhtavo, treperavo, kao vreli vazduh u podne nad gvozdenim krovom, prevalilo se preko brežuljka i produžilo ukoso prema nama, pored markera; nad putem se zadržalo, ostalo tako sekundu ili mi se to samo učinilo? i odvuklo se u polje, iza žbunja, iza trulih ograda, prema groblju starih automobila.
Odneo ih đavo, te cvikeraše, našli su gde da trasiraju put kroz jarugu! A i ja sam bio dobar gde su mi bile oči kad sam se divio njihovoj mapi?
Sad polako napred kažem Kirilu.
Šta je to bilo?
A đavo bi ga znao. Bilo pa otišlo, i hvala bogu. I ućuti, molim te. Ti sad nisi čovek, razumeš? Ti si sad Mašina, moja poluga...
Tu sam se trgnuo izgleda da je i mene uhvatila brbljivost.
Dosta rekoh. Ni reči više.
Da mi je sad gutljaj! Ja sam i bez skafandra dosad ostao živ, i još ću ovoliko, a bez dobrog gutljaja u ovakvom trenutku... Pa, do đavola i s tim.
Vetrić kao da je prestao i ništa se niotkud ne čuje, samo motor gudi onako ravno, sanjivo. A sunce sija, vrućina je, nad garažom zagrejani vazduh... Sve kao da je u redu, markeri polako ostaju za nama. Tender ćuti, Kiril ćuti navikavaju se. Ništa, momci, i u Zoni se može živeti, samo ako umeš... Evo i dvadeset sedmog markera: gvozdena motka i na njoj crvena tablica sa brojem 27. Kiril me pogleda, ja mu klimnem i naša letelica stade.
Cveće je ostalo za nama, na redu je trnje. Sad je najvažnija hladnokrvnost. Nema potrebe za žurbom, vetra nema, vidljivost je dobra, sve je kao na dlanu. Eno onog jarka gde se Puž urnisao još uvek se tamo nešto šareni, možda parče tkanine. Bio je nula od čoveka, bog da mu dušu prosti: glup, pohlepan, nepažljiv samo se takvi i udružuju sa Lešinarem, takve Lešinar Barbridž na kilometar zapaža i specijalno za to vodi sa sobom... A inače, Zona ne pita da li si dobar ili loš i ispada da treba da budemo zahvalni Pužu: bio je budala, niko mu se više ni imena ne seća, ali nam je bar pokazao kuda ne treba ići... Sad nam valja što pre stići do asfalta. Asfalt je ravan, tamo će biti lakše, a i ona pukotina se lepo vidi. Samo, što mi se ne dopadaju ovi brežuljci! Ako bismo po pravoj liniji išli do asfalta, morali bismo proći baš između njih. A oni stoje i kao da nas očekuju nasmešeni. E, ne; nećemo između vas. Druga zapovest stalkera: barem s jedne strane sve mora biti čisto na sto koraka.
Možda bismo mogli preko levog brežuljka?... Istina, ne znam šta je iza njega. Po mapi sudeći, nema ničeg, ali ko je lud da veruje mapama?...
Možda bismo mogli preko levog brežuljka?... Istina, ne znam šta je iza njega. Po mapi sudeći, nema ničeg, ali ko je lud da veruje mapama?...
Slušaj, Red šapuće mi Kiril što ne bismo preskočili? Dvadeset metara uvis i odmah dole i eto nas kod garaže, a?
Ćuti, budalo! kažem mu. Ne smetaj mi.
On bi uvis! A šta ako nas tamo na dvadeset metara tresne? Niko nam kosti neće sakupiti. Ili ako naletimo na «vetrometinu» ne kosti, nego masna mrlja neće ostati od nas. Uh, što su mi dosadile te junačine: nestrpljiv je, pa daj odmah da preskočimo... Uopšte uzev, kako ćemo do brežuljaka, to je jasno, a tamo ćemo stati i videti šta dalje. Ja zavukoh ruku u džep i izvadih pregršt matica. Pokazah ih Kirilu i rekoh:
Sećaš se priče o Palčiću iz škole? E, sad ćemo sve obrnuto. Gledaj! i ja bacih prvu maticu.
Bacih je blizu, po stalkerskim propisima. Desetak metara. Matica je letela normalno. Jesi li video?
Pa? kaže on.
Ne «pa» nego jesi li video?
Video sam.
E, sad, najsporije što možeš teraj do te matice i zaustavi dva metra pre nje. Razumeš?
Razumem. Tražiš gravikoncentrate?
Tražim šta treba. Sačekaj, baciću još jednu. Gledaj gde će pasti i ne spuštaj oči sa tog mesta.
Bacih još jednu maticu. I ona je letela normalno i pala pored prve.
Teraj kažem.
On pokrene letelicu, a lice mu jasno i spokojno: kao, sve je shvatio. Ti cvikeraši su svi takvi.
Najvažnije im je da smisle neki naziv. Dok nema naziv mučno ga je gledati, budala nad budalama.
A čim je smislio neki «gravikoncentrat» sad mu je, kao, sve jasno i odmah mu je život lakši. Prošli smo prvu maticu, prošli smo drugu i treću. Tender uzdiše, premeće se s noge na nogu i svaki čas zeva od nervoze sa, onako, kerećim cviljenjem dosadno mu je, jadničku. Ništa, koristiće mu ovo.
Ima jedno pet kilograma danas da skine bolje je od svake dijete. Bacio sam četvrtu maticu. I kao da nije letela kako treba. Nikad ne bih mogao da objasnim u čemu je stvar, ali osećam da nešto nije u redu i odmah dohvatih Kirila za ruku.
Stani kažem. Ni makac dalje...
Uzeh petu maticu i bacih je više i dalje. Evo je, «vetrometina»! Matica je po uzlaznoj putanji letela normalno, nadole u početku takođe normalno, ali na pola puta kao da ju je neko odbacio ustranu, ali tako silovito da se sasvim zarila u glinovitu zemlju i nestala.
Jesi li video? šapatom pitam Kirila.
To sam viđao samo na snimcima kaže on i tako se nagnuo napred, samo što se ne preturi sa «leteće platforme». Hoćeš da baciš još jednu?
Da bacim još jednu! Eh, nauko... Bacio sam još osam matica dok nisam tačno ocrtao «vetrometinu». Istina, i sedam je bilo dovoljno, ali jednu sam bacio specijalno za njega, u sam centar, nek se malo divi svom koncentratu. Matica je tresnula u zemlju kao kugla od pet kilograma.
Tresnula i ostade samo rupa u zemlji. Kiril je čak huknuo od sreće.
E, dobro kažem. Zabavili smo se i sad je dosta. Gledaj ovamo. Bacam za prolazak; gledaj gde će pasti.
Ukratko, obišli smo «vetrometinu» i popeli se na brdašce. Brdašce sasvim malo i ni po čemu posebno, ja ga do danas nisam ni primećivao. Da... Lebdeli smo nad njim, asfalt je bio nadohvat ruke, dvadesetak koraka. Mesto savršeno čisto; vidi se svaka travka. Reklo bi se: reda radi da zafrljačim još jednu maticu, pa teraj.
Ne mogu da je bacim.
Ne znam šta mi je, ali nikako da se odlučim da je bacim.
Šta je bilo? pita Kiril. Zašto stojimo?
Čekaj malo kažem. I ćuti, zaboga.
Sad ću, mislim, da bacim tu maticu i onda ćemo lepo odleteti onamo, ni travka se neće mrdnuti a eto nas na asfaltu... I onda me odjednom celog oblije znoj! U oči mi je potekao i onda mi je već bilo jasno da onamo neću baciti maticu. Levo molim lepo. Jeste da je onuda i put duži, i nekakvo sumnjivo kamenje je tamo, ali tuda mogu da bacim maticu a pravo nizašta na svetu. I ja bacih maticu levo. Kiril ništa ne reče, okrete «platformu», pritera je do matice i tek onda me pogleda.
A biće da nisam baš lepo izgledao, jer je odmah skrenuo pogled.
Ništa kažem ja. Naokolo je bliže. I bacih poslednju maticu na asfalt.
Dalje je već išlo lakše. Našao sam onu pukotinu i to potpuno čistu ničim nije u međuvremenu obrasla, nije promenila boju... Gledao sam je kao dobrog starog poznanika, koji nas je doveo do same kapije garaže bolje od svih markera zajedno.
Naredih Kirilu da nas spusti na metar i po, legoh na stomak i zagledah se kroz otvorena vrata. Ispočetka, zbog sunca, ništa nisam video sve crno unutra, a onda mi se oči navikoše i videh da se u garaži odonda naizgled ništa nije promenilo. Onaj kiper kao što je stajao na kanalu u betonskom podu tako i sad stoji, bez rupa, bez mrlja, i sâm pod je kao pre verovatno zato što se «veštičjih pihtija» u kanalu skupilo sasvim malo, nisu odonda nijednom ispuzale napolje. Jedno mi se samo ne dopada: u samom dnu garaže, pored kanistara, nešto se srebri. Ranije toga nije bilo. Ali dobro, srebri se, pa nek se srebri, nećemo se sad vraćati zbog toga. A i ne sija jako, tek-tek, spokojno i nekako nežno... Podigoh se, otresoh prašinu sa odela i pogledah unaokolo. Oni kamioni stoje na svom mestu stvarno kao novi od prošlog leta kao da su postali još noviji a cisterna je skroz zarđala i još malo pa će početi da se raspada. Eno i one kamionske gume koja se nalazi i na njihovoj mapi...Nešto mi se ne dopada ta guma. Nekako joj je senka nenormalna. Sunce nam je iza leđa, a senka kao da se pruža prema nama. Dobro, nije važno, ionako je daleko. Samo, šta se to unutra srebri? Ili mi se to samo čini? Sad bi najbolje bilo sesti, zapaliti i razmisliti: zašto se nad kanistrima nešto srebri, zašto se pored ne srebri, zašto je onakva senka od gume... Barbridž je pričao nešto o senkama, da su čudne ali bezopasne. Sa senkama se ovde svašta dešava. Ali šta se to srebri unutra? Kao paučina u šumi između dva stabla. Kakav ju je to pauk tamo ispleo? Nikad još u Zoni nisam video ni insekte ni pauke. Najgore je što moja «puna kutija» leži na dva koraka od tih kanistara. Trebalo je odmah da je odnesem i sad ne bih imao brige. Ali bila je preteška tako puna da je podignem, to sam još i mogao, ali da je vučem na leđima, pa još noću, pa još puzeći... A ko nijednom nije nosio «praznu kutiju» neka proba: kô kad bi hteo da poneseš deset litara vode bez posude... Šta sad da radim? Mora se ići po nju. Da mi je gutljaj... Okrenuo sam se Tenderu i rekao: