Vrijeme je proletjelo za četvorku. Završivši s krpanjem mreže, Telma i Almik uzeli su najmlađe cure i krenuli u skupljanje račića i priljepaka koji su živjeli među kamenjem na ulazu u more. Male bare, nastale na kamenju nagrizlom u povlačenju mora za vrijeme plime i oseke, služile su kao improvizirani spremnici vode u kojima su se račići osjećali ugodnije, toplije i zaštićenije nego u moru. Sakupljanje je bilo obilno i zabavno. Nerisa je pronašla malu hobotnicu u plićaku i izgubili su dosta vremena nastojeći je natjerati da izađe između kamenja.
Počinje se spuštati noć, Almiče. Trebali bismo ići kući, zar ne? Telma se željela odmoriti; cijeli dan posvećen sestrama znao je biti zamoran. Osim toga, žalila je što nije mogla sama odnijeti ribu u konobu jer bi tako mogla vidjeti zgodnog gostioničarevog sina. Nadala se da će joj otac s njim dogovoriti brak. Trebala bi mu jasnije izraziti svoje želje kad budu o tome ponovno razgovarali.
Imaš pravo. Već su trebali doći po nas. Ostani ovdje s malenama dok ja odnesem mreže u kuću i pitam ih možemo li doći večerati.
Almik je izašao iz špilje zaobilazeći stijene na ulazu, ruku punih mreža. Hodao je po mokrom pijesku plaže u smjeru pristaništa. Svakim trenom sve jači vjetar, bacao je malena zrna pijeska po njegovim nogama. Na putu je zamišljao kako plovi po širokom moru na velikoj barci i usidruje se u svim lukama. Sunce je upravo nestalo iza planine i svjetlost je počela jenjavati. Pogledao je prema kući i primjetio svjetlost u kući kroz istrošne daske koje su pokrivale prozor. Razmišljao je otići do pristaništa i ostaviti mreže tamo, ali je znao da ih otac nije volio tamo ostavljati po noći otkad su se, prije godinu dana uništile za vrijeme oluje, tako da je odlučio odnijeti ih direktno u kuću.
Približavao se kući kad ga je iznenadio težak uzvik koji je dolazio iz unutrašnjosti kuće. Mogao se zakleti da se radilo o ocu. Ostao je u tišini jedan trenutak, koji mu se činio dug kao vječnost, a zatim su se iznenadno otvorila vrata. Almik se instinktivno bacio na tlo uz malo drvo tamarinda, kako ga ne bi otkrili. Primjetio je da mu se preznojilo čelo. Tri krupna muškarca izašla su iz kuće vukući tijelo koje je prepoznao kao mršavijeg Kartažanina. Uzrujano su razgovarali na nepoznatom jeziku. Njihova odjeća smeđe boje činila ih je još mračnijima.
Čučeći je čekao iza grana, skriven rastućom tamom, da se nepoznati ljudi udalje u smjeru borove šume iza kuće. Ne znajući što napraviti, odlučio je ući u kuću. Nisu se čuli nikakvi zvukovi i vrata kuće su ostala otvorena. Tiho je spustio mreže. Polako je ulazio u kuću, nastojeći ne raditi buku. Nije vidio nikakvo kretanje u unutrašnjosti.
Strah je zaokupio dječaka, kočeći i naprežući njegove mišiće dok mu se ježila koža. Almik ne bi znao reći je li mu iracionalni impuls ili urođena znatiželja pomogla da premosti strah i nastavi ulaziti u kuću. Nemirno je zavirio, ali njegov mozak nije mogao shvatiti scenu koja mu se pojavila pred očima.
II
-Dosta je bilo! uzviknula je Telma, ljuta na Janiru jer je njoj i Nerisi bacala pijesak u kosu. Dobit ćete svoje kad se vratimo kući. Majka vam je rekla da ne možete bacati pijesak u kosu.
Nerisa je počela. odgovorila joj je Janira dok je, umirući od smijeha, nosila u rukama još mokrog i stvrdnutog pijeska kako bi ga bacila na svoje žrtve.
Sigurno će uskoro doći. Znaš već kako majka reagira kad je ne poslušaš. Janira je jedan trenutak izgledala kao da ozbiljno razmatra izrečenu prijetnju, ali je u sljedećem trenutku počela bacati šake pune pijeska po svojim sestrama. Sve tri se počeše smijati.
Almik se osjećao kao da su mu se noge odsjekle. Deblji Kartažanin ležao je ispred vrata s velikom ranom iz koje je još tekla krv na pod tvoreći smeđu lokvicu koja je dolazila do dječakovih nogu. Almik ga je jedva pogledao; pogled mu je zastao na roditeljima, tijelo njegove majke bačeno preko stola s nožem u potiljku. Otac, korak do nje, ležao je otvorenih usta na podu s velikom ranom na prsima i dubokim crvenim izrezom na vratu. Almik mu se približio. Njegovo još uvijek toplo tijelo bio je beživotno i dječak je prepoznao smrt u očima čovjeka koji mu je dao život. Osjetio se kao da mu se cijeli svijet srušio. Istrčao je iz kuće povraćajući; oblio ga je hladni znoj i nije mogao disati. Što se dogodilo? Zašto su mu ubili roditelje? Što mu je dalje činiti? Nije znao odgovor na sva pitanja koja su mu se motala po glavi i pokušavala izaći kao roj pčela. Trčao je svom snagom prema Andrejevoj kući kako bi potražio pomoć.
Susjedova kuća nalazila se nedaleko njegove, nekih pedeset šezdeset koraka. Iako su kuće bile smještene jedna blizu druge i s plaže se mogla vidjeti udaljenost između njih, iz jedne se kuće nije moglo vidjeti drugu jer se između njih nalazio gust šumarak koji ih je držao u relativnoj izolaciji.
Gotovo je stigao do susjedove kuće kada se sjetio tri muškarca koji su se prije nekoliko trenutaka zaputili prema boroviku i sakrivši se nastavio je nečujno hodati prema izlazu iz šumarka pokušavajući kontrolirati svoje ubrzano disanje. Iznenadio se vidjevši svog susjeda kako razgovara s jednim od muškaraca. Nije znao što mu je činiti. Morao je ispričati Andreju što su ovi učinili njegovim roditeljima, upozoriti ga na opasnost koja mu je prijetila, ali strah ga je paralizirao i spriječio da nastavi dalje. Ostao je čučati između donjih grana stabala. Andrej je zadovoljnim izrazom lica protresao vrećicu novca koju je drugi muškarac izvadio iz tunike. Sigurno je bila puna novca, mislio je Almik stišćući zube. Pao mu je veo s lica i shvatio je koliko je bio glup; Andrej je surađivao s tim muškarcima. Sigurno je htio prisvojiti očevu kuću, i kad ih je ujutro vidio na plaži, uspio je na neki način obavijestiti Rimljane koji su bili u potrazi za brodolomcima jer se sigurno radilo o Rimljanima koji su bili u savezu s Mamertincima, baš kako su im ispričali Kartažani. Osjećao je bijes i strah. Trebao je što prije obavijestiti sestre. Počeo se polako i tiho povlačiti u strahu da ga ne otkriju. Čim je mogao, ustao se i vratio prema svojoj kući. Zaobišao je kuću u širokom luku. Vrata su i dalje bila otvorena, ali nije htio pogledati unutra. Počeo je svom brzinom trčati prema špilji.
Gdje si dosad? Telma je već izgubila strpljenje sa sestrama i željela se što prije vratiti kući pa je nestrpljivo stajala na ulazu u špilju i gledala brata kako se u sumraku približava. Čekamo te već sto godina.
Nisam znao što napraviti Almik je govorio isprekidanim glasom. Suze koje je vidjela na bratovom licu su ju uznemirile.
Zašto plačeš? Što se dogodilo? uznemireno je pitala Telma
Mrtvi su bile su jedine gotovo nečujne riječi koje su uspjele izaći iz Almikovih usta prije nego što je počeo plakati. Njegova sestra, smirivši se, nježno ga je zagrlila pokušavajući ga smiriti i potaknuti da joj objasni o čemu govori.
Sjedni, Almiče, i ispričaj mi što se dogodilo. pokušala ga je smiriti. Dvije mađe sestre, koje su se vidjevši brata prestale igrati, približile su im se kako bi saznale što se događa.
Kako sam se približavao kući, vidio sam kako iz kuće izlaze neki ljudi počeo je zamuckivati Almik. Čuo sam viku, ali nisam se obazirao dok se nisam približio kući i vidio kako neki muškarci izvlače jednog od brodolomaca. -Progutao je knedlu u grlu. Pričekao sam da se udalje i ušao u kuću gdje sam pronašao naše roditelje ubijene. Snažno je zagrlio sestru pokušavajući zaustaviti jecanje.
Kakve to gluposti pričaš? Telma nije mogla vjerovati svojim ušima. Prestani se šaliti; danas sam već na rubu strpljenja zbog tvojih sestara prigovorila mi je ljutim glasom dok ga je udaljavala od sebe dovoljno da mu vidi lice.
Kakve to gluposti pričaš? Telma nije mogla vjerovati svojim ušima. Prestani se šaliti; danas sam već na rubu strpljenja zbog tvojih sestara prigovorila mi je ljutim glasom dok ga je udaljavala od sebe dovoljno da mu vidi lice.
Moraš mi vjerovati, Telma odgovorio joj je Almik gledajući je u oči-. Istina je; majka ima noža zabijen u zatiljak, a otac ne diše i posvuda ima rane. Tamo je i drugi brodolomac, također mrtav. Zatvorio je na trenutak oči pokušavajući se smiriti i organizirati vlastite misli. -Nisam znao što napraviti te sam krenuo u potragu za Andrejem. Kad sam se približio njegovoj kući, vidio sam kako izlazi iz nje u društvu tih muškaraca. dok je Almik govorio, Telmine oči odražavale su njezinu rastuću tjeskobu. Andrej i drugi muškarac razgovarali su kao stari prijatelji, a zatim je muškarac izvadio malu vrećicu s novcem i uručio je Andreju. Bilo me jako strah pa sam se trčeći vratio kako me ne bi vidjeli.
Daj, idemo kući i dosta više s glupostima. Almiče, ne sviđaju mi se tvoje bezvezne šale. rekla je Telma ne želeći vjerovati bratovim riječima. Mlađe sestre, koje su ih nijemo i bez razumijevanja slušale, počeše plakati.
Vrijeme se počelo pogoršavati. Vjetar je počeo nemilice puhati nanoseći valove na obalu. Četvorka je izašla iz špilje stiščući se jedno uz drugo kako bi se zaštitila od rastuće noćne hladnoće. Hodali su prema kući polako i tiho; Janira nije shvaćala što se događa. Vidjela je brata i sestru kako raspravljaju i shvatila da se nešto čudno događa. Šutjela je, skupljena u sebe kao da je ona odgovorna za nastalu situaciju. Nerisa je plakala. Telma ju je tješila objašnjavajući da je Almik ružno sanjao i da je ono što im je rekao bilo neistinito, iako njezin ton nije bio uvjerljiv. Almik nije uspijevao zaustaviti suze.
Nakon par trenutaka, stigli su do pristaništa. Almik je zaustavio Telmu nježno je uhvativši za ruku.
Bit će bolje ako malene ostanu ovdje, Telma. Nije dobra ideja pustiti ih da uđu u kuću.
Dosta je bilo, Almiče! Sve si to umislio; majka i otac su dobro, nemamo se oko čega brinuti. odgovorila je Telma napetih živaca.
Telma, molim te, ne daj im da uđu. Almikov molećiv pogled konačno je uvjerio sestru, koja je već vjerovala da ima istine u riječim njezinog brata. Starija sestra okrenula se prema mlađima, ne znajući što im točno reći.
Nerisa, molim te ostani s Janirom kod pristaništa. Molim te da prestaneš plakati i paziš na nju dok Almik i ja provjeravamo što se dogodilo. Hoćeš li se moći pobrinuti za Janiru? Djevojčica je potvrdila, brišući dlanom nos. Uhvatila je malenu za ruku i sjela s njom na plažu. Vjetar je nastavio puhati tjerajući na zatvaranje očiju kako pijesak ne bi ušao u njih.
Janira obratila se Telma najmanjoj- ostani ovdje s Nerisom prikupiti još školjki dok Almik i ja odemo kući u potragu za majkom, u redu? Malena je smiješeći se potvrdila te je u pijesku počela tražiti školjke u rastućoj tami.
Telma i Almik nastavili su prema kući. Ona ga je čvrsto primila za ruku koja je drhtila. Kako su se približavali, usporili su korak od straha da se netko ne pojavi iza drveća. Došli su par koraka ispred kuće. Nisu primijetili nikakvo kretanje oko sebe. Sve je bilo mirno; premirno, mislila je Telma. Vrata su i dalje bila otvorena, baš kako ih je ostavio Almik.
Zaustavili su se pred vratima bojeći se pogledati u unutrašnjost. Pogledi su im se susreli i Telma je shvatila da je brat govorio istinu. Oblio ju je hladan znoj i srce joj je ubrzano počelo kucati. Primili su se još snažnije za ruke i ušli. Jak miris krvi zapljusnuo im je osjetila. Telmine oči vidjele su beživotno Kartažaninovo tijelo, baš kako joj je rekao Almik. Njegova krv je natopila dio poda otpuštajući prodoran miris. Nekoliko koraka dalje, otac. Telma je, očiju punih suza, nijemo kleknula pored njega; lagano mu je podigla glavu i nježno poljubila čelo. Dodir njezinih usana s toplim i nepomičnim očevim tijelom prouzrokovao je u njoj vrtlog emocija zbog kojeg je umalo izgubila svijest. Almik je dodirnuo sestrino rame, više kako bi utješio sebe, a ne nju. Prošlo je nekoliko trenutaka intenzivnih emocija. Telma je s najvećom ljubavlju ponovno spustila očevu glavu na pod. Primijetila je da su joj dlanovi bili puni krvi. Ustala se uz laganu vrtoglavicu kako bi se približila majci. Almik joj je pomogao zaobići očevo tijelo i doći do stola. Bilo je jasno da je majku smrt snašla iznenadno, odostraga, kao mračna potvrda nepovjerenja koje je ona stalno imala prema ljudskom rodu; njezino nepomično, teško tijelo prebačeno preko stola licem prema dolje, ukazivalo je na istrošeni nož zabijen u dno lubanje. Na podu pored nje, razne kuhinjske potrepštine, kao da su se ubojice pojavile iznenada dok je pripremala večeru za obitelj. Potrgane sjedeće klupe, svjedočile su borbi. Telma je pretpostavila da su se otac i Kartažanin borili svim snagama. Hermes je imao brojne posjekotine po rukama i torzu. Sigurno se nije radilo o pravednoj borbi.
Telma, što nam je činiti? pitao je Almik, ponovno u suzama, očekujući odgovor koji će ima vratiti roditelje i probuditi ga iz te noćne more.
Ne razumijem tko je ovo mogao napraviti. Nikad nisu nikome učinili nažao. Rukom je obrisala suze s lica ostavljajući trag krvi.
Sigurno su bili Rimljani. Sjeti se da su drugog brodolomca odveli živog. Da se radilo o lopovima, sve bi ih ubili. Pogledom je ponovno prošao po sobi.
Idemo do gostionice potražiti pomoć. Telemah će nam pomoći. Bila je sigurna da bi im gostioničarev sin pružio utočište i pomoć. Morala je vjerovati u to jer nikog drugog nisu imali. -Poslije ćemo se vratiti po majku i oca.
U redu, idemo. Brzo, malene su i dalje kod čamca; ne bi bilo dobro da se umore od čekanja i krenu ovamo.
S oprezom su izašli iz kuće i uputili se u selo. Morali su proći pored Andrejeve kuće ukoliko nisu željeli raditi široki luk. Prisjećajući se Andrejevog razgovora s ubojicama njihovih roditelja, odlučili su što opreznije hodati. Zaustavili su se skriveni drvećem i mrakom.
Ne smijemo ostaviti nikakve tragove. Mora izgledati kao pljačka.
Ne brinite. Ispunit ću obećano. odgovorio je Andrej-. Pobrinut ću se za truplo čovjeka kojeg ste doveli sa sobom i poslije ću otići u kuću Teopulosa završiti posao.
Pobrini se da nema svjedoka. Sad su ih Telma i Almik mogli savršeno razaznati kroz drveće. Onaj koji je govorio nosio je smeđu tuniku koja je djelomično prekrivala kožni prsnik.
Bez brige. Pobrinut ću se i za djecu. Znam da se nalaze u špilji na plaži čekajući da ih roditelji potraže; znam da su par puta čak i ostali spavati tamo. Sutra će ovo biti glavna tema u selu; lopovi su se riješili čak i djece. Andrej se sarkastično nasmijao i pljunuo u smjeru gdje su se skrivala djeca.
Dođite, idemo nazdraviti za dobro učinjen posao. Rimljanin je par puta potapšao Andreja po ramenu-. Mi nikad ne iznevjerimo one koji nam pomažu. Već si dobio jedan dio; po ostatak možeš doći sutra u selo. Čekat ćemo te u gostionici dok se sunce ne podigne. Dvojica muškaraca su se počela udaljavati sve dok nisu ušla u Andrejevu kuću.
Telma se razljutila. Njezina gorčina i zbunjenost pretvorile su se u bijes. Brat ju je morao zadržati kako se ne bi ustala čuvši inkriminirajuće susjedove riječi.
Više ne možemo ići u gostionicu, Telma.
Ali moramo potražiti pomoć, nemamo gdje drugdje ići.
Potražiti pomoć u gostionici? Sama si čula da su tamo smješteni. Ne možemo ići tamo, ne žele svjedoke i pretpostavljam da su ubili i drugog Kartažanina. Sigurno je njegovo truplo ono koje Andrej misli pokopati prije nego što krene po nas. Čak nam ni Telemah i njegov otac ne mogu pomoći.