Redrik je prišao šanku, stavio na njega tašnu i pozdravio Ernesta. Ovaj je u odgovor progunđao nešto nerazgovetno.
Sipaj mi pivo rekao je Redrik i grčevito zevnuo.
Ernest je tresnuo o šank praznu kriglu, izvadio iz frižidera flašu, otvorio je i nadneo nad kriglu. Redrik je, zaklanjajući dlanom usta, gledao u njegovu ruku. Ernestu je ruka drhtala. Grlić flaše je nekoliko puta zvecnuo o ivicu krigle. Redrik pogleda Ernesta u lice. Teški očni kapci bili su spušteni, mala usta iskrivljena, obrazi su mlohavo visili. Crnac je ribao pod ispod samih Redrikovih nogu, tipovi u uglu su strasno i ljutito raspravljali o trkama, crnac koji je slagao gajbe gurnuo je Ernesta zadnjicom tako da se ovaj zaneo. Crnac je počeo mrmljati izvinjenja. Ernest je prigušenim glasom upitao:
Jesi li doneo?
Šta jesam li doneo? Redrik se osvrnuo.
Jedan od tipova se lenjo podigao iza stočića, pošao prema izlazu i zaustavio se u vratima, pušeći cigaretu.
Idemo da popričamo rekao je Ernest.
Crnac sa četkom za ribanje sada je takođe stajao između Redrika i vrata. Krupan crnac, nalik Imalinu samo dvaput širi.
Idemo rekao je Redrik i uzeo tašnu. Sanjivost ga je sasvim napustila.
Redrik je zašao iza šanka i progurao se pored crnca sa gajbama piva. Ovaj je, očigledno, prignječio prst i sad ga je držao u ustima, gledajući Redrika ispod oka. Takođe veoma snažan crnac, sa slomljenim nosem i širokim ušima. Ernest je otišao u zadnju sobu i Redrik ga je pratio, zato što su sad već sva trojica tipova stajali pred vratima a crnac sa četkom stajao je kod pomičnog zida iza kojeg je bio magacin.
U zadnjoj sobi Ernest se povukao ustranu i, pogrbljen, seo na stolicu uza zid, a iza stola se podigao kapetan Kvoterblad, žutog lica i nesrećnog izgleda, i još se odnekud sleva pojavio ogromni OUN-ovac sa šlemom na glavi, spustio ruke na Redrikove bokove i opipao mu džepove. Kod desnog džepa se zadržao, izvukao bokser i lagano gurnuo Redrika prema kapetanu. Redrik je prišao stolu i stavio tašnu pred kapetana Kvoterblada.
Šta si mi ovo namestio? okrenuo se Redrik Ernestu.
Ernest ga je mrzovoljno pogledao i slegnuo jednim ramenom. Sve je bilo jasno. U vratima su već stajali, osmehujući se, oba crnca i vrata su bila potpuno zagrađena, a prozor je bio zatvoren i spolja snabdeven jakim rešetkama.
Kriveći sa odvratnošću lice, kapetan Kvoterblad je obema rukama kopao po tašni i stavljao na sto sledeće: «prazne kutije» dva komada, «baterije» devet komada, «crne kapi» raznih veličina šesnaest komada u polietilenskom paketu, odlično očuvane «spužve» dva komada, «gaziranu glinu»
jedna konzerva...
Imate li nešto u džepovima? tih je izgovorio kapetan. Izvadite i stavite na sto.
Gadovi rekao je Redrik. Đubrad!
Zavukao je ruku u unutrašnji džep i bacio na sto svežanj novčanica. Novčanice se razleteše na sve strane.
Oho! uzviknuo je kapetan. Ima li još?
Smrdljivi pacovi! proderao se Redrik, uzeo iz džepa i drugi svežanj i bacio ga sebi pod noge. Na! Žderite!
Vrlo interesantno mirno je rekao kapetan Kvoterblad. A sad pokupi sve to.
Pazi da neću rekao je Redrik, stavljajući ruke iza leđa. Pokupiće tvoje gorile! Pokupi ih sâm!
Pokupi taj novac, stalkeru ne povisujući glas rekao je kapetan Kvoterblad, naslonivši se pesnicama na sto i nagnuvši se napred.
Nekoliko sekundi gledali su ćutke jedan drugog u oči, a onda je Redrik, mrmljajući psovke, čučnuo i stao nerado da skuplja novčanice. Crnci iza njega su se nasmejali a i OUN-ovac se zlurado nacerio.
Šta se ceriš! reče mu Redrik. Balavče!
On je već puzao na kolenima, skupljajući novčanice jednu po jednu i sve više se primičući metalnoj alci koja je spokojno čekala u rupi i parketu ispunjenoj prljavštinom i okrećući se tako da mu bude što zgodnije; nastavio je da uzvikuje najprljavije psovke, one koje je znao i one koje je tog časa izmišljao, a kada je došao trenutak, zaćutao je, zgrabio alku, povukao iz sve snage i vratanca u podu još nisu stigla da padnu na drugu stranu a on je već zaronio glavom nadole, pružajući ruke napred u vlažnu, hladnu tamu vinskog podruma.
Pao je na ruke, prebacio se preko glave, skočio i pojurio, pognut, ništa ne videći, oslanjajući se na pamćenje i na sreću, uskim prolazom između naslaganih sanduka, u trku rušeći te sanduke i slušajući kako oni sa treskom i razbijanjem stakla padaju iza njega u prolaz. Poklizavajući se, ustrčao je uz nevidljive stepenice, čitavim telom bacio se na vrata od zarđalog lima, izbio ih i našao se u Ernestovoj garaži. Sav se tresao i teško je disao, pred očima su mu plesale krvave mrlje, srce kao da mu je mahnito kucalo u samom grlu, ali on se nije zaustavljao ni na trenutak. Odmah se bacio u najdalji ugao i, ranjavajući ruke, počeo razgrtati gomilu starudije pod kojom je u zidu garaže bilo nekoliko izvaljenih dasaka. Onda je legao na stomak i propuzao kroz taj otvor, slušajući kako nešto puca u njegovom sakou, i, našavši se u sasvim uzanom dvorištu, čučnuo među kontejnerima za smeće, skinuo sako, strgnuo i bacio kravatu, brzo se pogledao, otresao pantalone, ispravio se i, protrčavši kroz dvorište, zaronio u nizak uzan tunel koji je vodio u isto takvo susedno dvorište. U trku je oslušnuo, ali zasad još nije bilo zavijanja policijskih sirena i on je potrčao još brže, plašeći decu koja su se igrala, provlačeći se ispod rublja na konopcima i kroz otvore u trulim tarabama, nastojeći da se što pre izvuče iz tog kvarta, dok kapetan Kvoterblad nije pozvao dovoljno ljudi da ga opkole. On je odlično poznavao ovaj deo grada. U ovim dvorištima, podrumima, napuštenim perionicama, šupama za ugalj on se igrao još kao dečak, svugde je tu imao poznanike pa i prijatelje i u drugim okolnostima je mogao ostati ovde i kriti se bar nedelju dana, ali nije on zato izvršio ovo drsko begstvo ispred nosa kapetana Kvoterblada, zaradivši tako dvanaest meseci više.
Imao je sreće. Sedmom ulicom se bučno kretala povorka ko zna koje po redu lige dvestotinak ljudi isto tako raščupanih i neurednih kao on sam, čak i gorih, kao da su se svi oni baš maločas provlačili kroz rupe u ogradama, rušili na sebe kante sa smećem, a još prethodno i proveli burnu noć u šupama za ugalj. Istrčao je iz kapije, iz zaleta se urezao u tu gomilu i ukoso, gurajući se, gazeći ljude po nogama, dobijajući udarce i vraćajući ih, probio se na drugu stranu ulice i opet utrčao u kapiju i to baš onog trenutka kada se negde napred začuo poznati odvratni zvuk policijskih sirena, a povorka se zaustavila zbijajući se kao harmonika. Ali sad je on već bio u drugom kvartu i kapetan Kvoterblad nije mogao znati u kojem.
Stigao je do svoje garaže sa strane skladišta tehničke robe i morao je da sačeka neko vreme dok su radnici tovarili u kamion ogromne kartonske kutije sa televizorima. Sakrio se u škrtom žbunju jorgovana pred slepim zidom susedne zgrade, povratio dah i ispušio cigaretu. Pušio je žudno, čučnuvši, leđima oslonjen na hrapavi malter brandmauera,[3] s vremena na vreme prislanjajući ruku uz obraz kako bi smirio nervni tik, i mislio, mislio, a kad se kamion sa radnicima odvezao, nasmejao se i tiho rekao za njim: «Hvala vam, momci, zaustavili ste budalu... Dali ste mi vremena da razmislim». Od tog trenutka počeo je da postupa brzo ali bez žurbe, spretno i promišljeno kao da se nalazi u Zoni.
Ušao je u svoju garažu kroz tajni prolaz, bešumno sklonio staro sedište, zavukao ruku u korpu, oprezno izvadio iz ranca zavežljaj i stavio ga pod mišku. Zatim je skinuo sa eksera staru izlizanu kožnu jaknu, našao u ćošku umašćeni kačket i obema rukama navukao ga do samih očiju.
Kroz otvore u kapiji u polumrak garaže prodirale su uske trake sunčeve svetlosti pune blistavih zrnaca prašine, u dvorištu su veselo vikala deca i, već spreman da iziđe, Redrik je prepoznao ćerkin glas. Onda se približio najvećem otvoru i neko vreme gledao kako Majmunčica, sa dva lumbalona u ruci, trči oko nove ljuljaške, a tri starice susetke sa pletivom u krilu sede na klupi u blizini i gledaju je namršteno. Razmenjuju svoja prljava mišljenja, matore veštice. A deca ništa, igraju se sa njom normalno, nije im on uzalud podilazio koliko god je umeo napravio im je drven ormarić, kućicu za lutke, ljuljašku... pa i onu klupu na kojoj sede matore veštice takođe je on napravio. «Dobro» rekao je za sebe, odvojio se od pukotine u kapiji, poslednji put osmotrio garažu i provukao se kroz tajni prolaz.
Na jugozapadnoj periferiji grada, pored napuštene benzinske pumpe na kraju Rudarske ulice, bila je telefonska kućica. Bogzna ko se sad služio tim telefonom okolo su bile samo napuštene kuće a dalje, prema jugu, pružala se pustara bivše gradske deponije. Redrik je seo u senci kućice na zemlju i zavukao ruku u rupu ispod nje. Napipao je prljavi zamašćeni papir i dršku pištolja zavijenog u taj papir; pocinčana kutija sa mecima takođe je bila na mestu, i vrećica sa «narukvicama», i stari novčanik sa falsifikovanim dokumentima skrovište je bilo u redu. Onda je skinuo jaknu i kačket i uzeo zavežljaj ispod pazuha. Neko vreme je sedeo, odmeravajući na dlanu porculanski kontejner koji je nosio neumoljivu i groznu smrt. Onda je osetio kako mu nervni tik opet trza obraz.
Šuharte promrmljao je, ne čujući svoj glas. Šta radiš to, ludače? Budalo, pa oni će nas ovim sve podaviti... Pritisnuo je dlanom obraz ali mu nije pomoglo. Prokleti bili rekao je za radnike koji su tovarili televizore u kamion. Našli ste mi se na putu... Hteo sam da bacim ovo natrag u zonu i da se pokupim odavde...
Pogledao je naokolo sa bolom u grudima. Nad ispucalim asfaltom je treperio vreli vazduh, prozori kućâ bili su zakucani daskama, pustarom se kovitlala prašina. Bio je sâm.
Dobro rekao je, rešen. Svako za sebe, samo je bog za sve. Biće mi dovoljno za ceo život.
Žurno, da se ne bi opet predomislio, stavio je kontejner u kačket a kačket zamotao u jaknu.
Zatim je kleknuo i, navalivši se, lako nakrenuo telefonsku govornicu. Debeli zavežljaj je pao na dno jame ispod govornice i još je ostalo dosta slobodnog mesta. Oprezno je spustio govornicu, probao da je zaljulja obema rukama i ustao, otresajući dlanove.
I gotovo rekao je. I ništa više.
Ušao je u vrelu unutrašnjost staklene kućice, stavio novčić i okrenuo broj.
Guta rekao je samo nemoj ništa da brineš; opet su me uhvatili. Čuo je kako je ona grčevito uzdahnula i žurno nastavio: Ma nije ništa strašno, najviše šest do osam meseci, sa dozvoljenim posetama... proći će to. A bez novca nećeš ostati, poslaće ti novac... Ona je ćutala. Sutra će te pozvati u komandaturu, pa ćemo se tamo videti. Dovedi Majmunčicu.
Hoće li pretresati stan? upitala je muklo.
Pa i ako budu neće ništa naći. Ništa, drži se sad. Udala si se za stalkera, pa sad nemoj da se žališ. Pa, do sutra. Vodi računa nisam te zvao. Ljubim te.
Naglo je spustio slušalicu i nekoliko trenutaka stajao žmureći i stežući zube tako da mu je zujalo u ušima. Onda je opet ubacio novčić i okrenuo drugi broj.
Slušam vas rekao je Promukli.