Okrenula sam se prema njemu. Senka mu se spustila na lice. Bilo je nečeg očajničkog, besnog, divljeg u njemu u tom trenutku.
Pošto nisam znala šta da kažem samo sam ga gledala.
Hitro je okrenuo kolica i uputio se prema radnom stolu. Ne brini. Ako i dalje budeš tako lenja ja ću te sam oterati i onda ćeš moći da nastaviš da putuješ po svetu.
Njegove grube reči sručile su se na mene kao kofa ledene vode. Zastao je pored prozora, držeći se za kolica obema rukama, a leđa su mu bila uspravljena.
Bili ste u pravu. Nevreme je već prošlo. Nema šansi da izbegnem Mekintoša danas. Izgleda da stalno grešim.
Ej, vidi, duga. Pozvao me je ne okrećući se. Dođite da vidite, gospođice Bruno. Predivna je, zar ne? Verujem da je nikad niste videli.
Jesam, videla sam je odgovorila sam, ne pomerajući se. Duga je bila okrutni simbol nečega što mi je nedostajalo. Razaznavanje boja, njihova lepota, njihova daleka tajanstvenost.
Glas mi je bio nežan kao tanak komadić leda, a leđa još čvršća nego njegova.
Među nama se ponovo stvorio zid, visok i neprelazan. Neosvojiva prepreka.
Ili sam ga možda ja sama napravila.
Šesta glava
Hoćeš li da večeras sa mnom, Melisanda Bruno?
Pogledala sam ga razrogačenih očiju ubeđena da nisam dobro razumela. Ignorisao me je satima i, nekoliko puta kad je morao da mi se obrati, bio je neprijatan i hladan.
Prvo sam mislila da odbijem, uvređena njegovim detinjastim i čutljivim ponašanjem, ali je znatiželja prevagnula. Ili je to bila nada da ponovo vidim njegov osmeh, onaj zagonetan, prijatan, ljubazan. U svakom slučaju, bez obzira na razlog, prihvatila sam poziv.
Gospođa Mekmilijan je bila toliko začuđena zbog te novine da je ćutala sve vreme dok nam je služila večeru, a nama oboma je to bilo zabavno.
Meklejn je bio opušten, nije više imao strogi izraz lica kog sam se plašila.
Saučesnički smo ćutali i počeli smo da pričamo tek kad je domaćica otišla.
Uspeli smo dragu Milisent da ostavimo bez rečiTo je za Ginisovu knjigu rekorda primetio je on sa osmehom koji me je pogodio tačno u sred srca.
Sigurno složila sam se. To je baš ogroman poduhvat. Sumnjala sam da će se to ikada desiti.
I ja. Namignuo mi je i uzeo jedan ražnjić.
Iznenadna večera bila je prijateljska i lepa, a njegovo društvo je bilo jedino koje sam želela. Sama sam sebi obećala da neći pokvariti ovu predivnu atmosferu, a onda sam se setila da to samo delimično zavisi od mene. Moje društvo je već pokazalo, u nekoliko navrata, da se lako naljuti bez ikakvoh razloga.
Sada se on smejao i rastužila sam se kad sam shvatila da ne znam koje su boje njegove oči i kosa.
Dakle Melisanda Bruno, jel ti se dopada Midnajt rouz?
Ti mi se dopadaš, kad si tako opušten i druželjubiv.
A na glas sam rekla: Kome se ne bi svideo? To je parče raja daleko do gužve, stresa, svakodnevnog ludila .
Prestao je da jede i kao da se hranio mojim glasom. I ja sam usporila žvakanje, da ne bih razbila čaroliju, krhkiju od kristala, lelujaviju od jesenjeg lista.
Za onoga ko dolazi iz Londona mora da je tako rekao je. Jesi li dosta putovala?
Prinela sam čašu sa vinom prema ustima, pre nego što sam odgovorila. Manje nego što bih želela. Ali sam shvatila jedno: svet se otkriva po ćoškovima, šavovima, skrivenim mestima, a ne u velikim gradovima.
Tvoja mudrost je ravna tvojoj lepoti reče ozbiljno. A šta otkrivaš u ovom zabitom škotskom selu?
Selo još nisam videla podsetila sam bez žaljenja u glasu. Ali Midnajt rouz je jedno zanimljivo mesto. Čini mi se da ovde svet može da stane i ne bi mi nedostajala budućnost.
Se vreme dok sam govorila klimao je glavom. Shvatila si suštinu ove kuće za kratko vreme Meni to još nije pošlo za rukom... Nisam odgovorila i strah da bih mogla da pokvarim ovu osvojenu bliskost zaustavi mi jezik.
On me je pažljivo izučavao, uobičajeno, kao da sam nešto na staklenoj pločici, a on mikroskop. Sledeće pitanje je bilo promišljeno, eksplozivno, predznak strašne nesreće.
Jel imaš porodicu, Melisanda Bruno? Neko od tvojih je još živ?
Nije me to pitao iz dosade, tek onako da bi pitao. Lebdelo je neko goruće i stvarno interesovanje.
Zamaskirala sam odlaganje pijući još malo vina i razmislila o odgovoru koji bih mogla da dam. Kad bih otkrila da imam oca i sestru to bi otvorilo put drugim dosadnim pitanjima na koja sada nisam bila spremna da odgovaram. Bila sam realna: ovaj poziv na večeru došao je samo zato što mu je te večeri bilo dosadno i tražio je razonodu. Ja, još uvek nepoznata sekretarica bila sam idealna u ti svrhu. Neće biti ni jedna druga večera. Rešila sam da slažem, jer je tako bilo lakše, manje kompikovano.
Sama sam na ovom svetu. Tek kad mi je glas utihnuo, shvatila sam da to i nije bila laž. Htela sam da slažem, ali to je bila činjenica. Bila sam sama, bez obzira na sve. Nisam mogla ni na koga da računam, sem na sebe samu. Zbog toga sam mnogo patila i mislila da ću da poludim, ali sam se navikla. Apsurdno, tužno, bolno, ali istinito.
Naučila sam da me niko ne voli. Ne shvata. Da sam sama.
On je izgledao čudno zadovoljan mojim odgovorom, kaa da je baš to želeo. Zašto, ne bih znala da kažem.
Podigao je čašu sa vinom, polupraznu, i nazdravio.
Čemu? pitala sam imitirajući ga.
Tvojim budućim snovima, Melisanda Bruno. I želji da ti se snovi ostvare.
Njegove oči mi se nasmešiše preko čaše.
Nisam želela da razumem. Sebastijan Meklejn bio je živa zagonetka, a njegova harizma, njegova životinjska privlačnost, bili su dovoljni kao odgovor.
Te noći sam sanjala po drugi put. Prizor je bio isti kao i prethodnog puta: ja u spavaćici, on stoji pored mog kreveta u tamnom odelu, nema nigde invalidskih kolica.
Pružio je ruku prema meni, a osmeh mu je iskrivio usne. Hajde da igramo, Melisanda.
Glas mu je bio nežan, blag, mek kao svila. Predložio je, nije naredio. I njegove oči Prvi put su bile molećive.
Jel sanjam? Činilo mi se da sam samo pomislila, ali sam i rekla na glas.
Samo ako hoćeš da sve ovo bude san. Ako nećeš, onda je stvarno rekao je kategorično.
Ali Vi hodate...
U snovima je sve moguće odgovorio je i vodio me kroz valcer, kao i prvi put. Pobesnela sam. Zašto u MOM snu tuđe noćne more nestaju, a moje ostaju u svom otrovnom savršenstvu? To je bio MOJ san, ali nisam mogla da ga ukrotim, niti ublažim. Njegova samostalnost bila je čudna, iritantna.
Odjednom sam prestala da razmišljam, kao da je, biti u njegovim rukama, bilo važnije od mojih ličnih problema. On je bio neverovatno lep i bila mi je čast što je bio u mojim snovma.
Dugo smo igrali, u ritmu nepostojeće muzike, a naša tela su bila u savršenom skladu.
Mislila sam da te više neću sanjati rekla sam mu, pružajući ruku da bi mu dodirnula obraz. Bio je gladak, topao, skoro vreo.
Njegova ruka se podiže da bi se ukrstila sa mojom. I ja sam mislio da više nećeš da sanjaš.
Izgledaš tako svarno... rekla sam odjednom. Ali, ti si samo san Previše si nežan da bi bio nešto drugo...
Prasnuo je u veseli smeh i stegnuo me još jače.
Prasnuo je u veseli smeh i stegnuo me još jače.
Jel te ljutim?
Pogledala sam ga namršteno. Ponekad mi dođe da te udarim.
Nije izgledao uvređen, čak je bio zadovoljan. To namerno radim. Volim da te izazivam.
Zašto?
Tako te lakše držim dalje od mene.
Prodoran zvuk šerpe prekide mi san i izazva moje nezadovoljstvo. Zato što je on odlazio, kao i prošlog puta. Kao da je to bio neki znak.
Ostani sa mnom molila sam ga.
Ne mogu.
To je moj san. Ja odlučujem rekla sam uvređeno.
On je ispružio ruku da bi me pomilovao po kosi, a prsti su mu bili lakši od pera.
Snovi nam beže, Melisanda. Mi ih stvaramo, ali nam uopšte ne pripadaju. Sami odlučuju kada će da prestanu.
Uzjogunila sam se kao dete. Neću tako.
Preko lica mu pređe neobična obiljnost. Niko to neće, ali svet nije pravedan sam po sebi.
Htela sam da zadržim san, ali su mi ruke bile isuviše slabe, a moj vrisak je bio samo šapat. Brzo je nestao, kao i prvi put. Probudila sam se, a u ušima mi je zvonilo. Zatim sam, uplašena, shvatila da su to bili otkucaji mog srca. I ono je išlo svojim putem i kao da mi više ništa nije pripadalo. Nisam više kontrolisala ni jedan deo mog tela.
Brinulo me je što više nisam kontrolisala ni moje misli ni moja osećanja.
Tog jutra je stiglo pismo. Kao da je neko bacio kamen u baru. Padne na jedno mesto, ali nastanu koncentrični krugovi koji se sve više šire. Bila sam divno raspoložena i započela sam dan pevajući. Obično nisam bila takva.
Gospođa Mekmilijan je služila doručak u crkvenoj tišini, jer se pretvarala da je ne zanima kako je protekla sinoćna večera.
Odlučila sam da se ne inatim. Morala sam da joj odagnam nedoumice pre nego što i sama stvori svoje ideje koje bi bile pogubne za moj ugled i čak možda i za ugled gospodina Meklejna. Svaka nada u njegova nežna osećanja prema meni bila je isključivo plod mojih snova i nisam smela da se prepustim toj tihoj raskoši.
Gospođo Mekmilijan...
Da, gospođice Bruno? Mazala je buter na prepečeni hleb i nije podigla oči dok mi se obraćala.
Gospodin Meklejn se osećao usamljen sinoć i pitao me je da mu pravim društvo. Da ja nisam bila tu sigurno bi pitao Vas. Ili Kajlija rekla sam odlučno. Namestila je naočare na nos i klimnula glavom. Pa naravno, gospođice. Nisam pomislila ništa loše. Naravno da se radi o događaju koji će se teško ponoviti.
Njena sigurnost me je sledila iako je bila razumna. U suštini i ja sam isto mislila. Nije bilo razloga da se nadam da će se poželjni neženja ovog kraja zaljubiti u mene. Bio je u invalidskim kolicima, nije bio slep. Moj crno beli svet bio je pravi i stalni dokaz moje različitosti. Nisam sebi mogla da dopustim luksuz da to zaboravim.
Nikada. Ili će se sve raspršiti.
Popela sam se uz stepenice kao i svakog drugog dana. Bila sam uzbuđena, iako sam se trudila da budem mirna.
Sebastijan Meklejn se osmehnuo kad sam otvorila vrata i tako poslao moje srce pravo u raj. Poželela sam da zauvek tamo ostane.
Dobro jutro, gospodine mirno sam ga pozdravila.
Kako smo zvanični, Melisanda reče prekornim glasom, kao da smo postali bliži zbog jedne obične večere.
Obrazi počeše da mi gore i bila sam sigurna da sam pocrvenela, iako nisam znala pravo značenje te reči. Crvena boje je za mene bila tamna, ista kao i crnilo mog sveta.
To je iz poštovanja, gospodine rekla sam i smanjila zvanični ton osmehom.
Ništa nisam uradio da bih to zaslužio zaključi. Naprotiv, ponekad sam čak bio grozan prema tebi.
Ne, gospodine odgovorila sam kao da hodam po miniranom polju. Strah da ću u njemu izazvati bes uvek je postojao i bio je prisutan u svakoj našoj razmeni reči, pa sam morala da budem oprezna. Iako je moje srce prestalo da bude takvo.
Nemoj da lažeš. Ne podnosim to rekao je, a osmeh mu je i dalje bio na licu.
Sela sam ispred njega, spremna da počnem poslove za koji sam bila plaćena. Naravno da moj posao nije bio da se zaljubim u njega. To je bilo van diskusije.
Pokazao je hrpu koverata na radnom stolu. Razdvoj ličnu poštu od poslovne, molim te.
Jedva sam sklonila pogled, jer su njegove oči bile pune neke nove nežnosti. I dalje sam ih osećela ne meni, tople i neodoljive i s naporom sam se koncentrisala.
Jedno pismo mi je privuklo pažnju, jer nije imalo pošiljaoca, a i rukopis na koverti mi je bio poznat. Kao da to nije bilo dovoljno, primalac nije bio moj voljeni pisac, nego ja.
Ukočila sam se držeći koverat u ruci, a glava mi je bila prepuna raznih misli.
Nešto nije u redu?
Podigla sam pogled i srela se sa njegovim. Pažljivo me je posmatrao i shvatila sam da me je sve vreme gledao.
Ne, ja Sve je u redu Samo što... Izgubila sam se u lavirintu nedoumice: da li da mu kažem za pismo ili ne ? Ako mu ne bih rekla, postojao je rizik da će mu reći Kajl. On je podizao poštu i stavljao je na sto. Ili možda ni on nije primetio da je jedno pismo imalo drugog primaoca. Mogla sam da ga stavim sa strane i da ga uzmem kasnije. Ne, nije bilo moguće. Gospodin Meklejn je bio vrlo analitičan i ništa mu ne bi promaklo. Težina moje laži se spusti između nas.
Ispružio je ruku i priterao me uza zid. Shvatio je moju neodlučnost i želeo je da vidi pismo svojim očima.
Sa osmehom sa mu dodala pismo.
Na trenutak odvoji pogled od mene tek toliko da pročita ime na koverti, a onda me opet pogleda. Oči mu se ispuniše odbojnošću, gustom kao magla, žitkom kao krv, crnom kao neverica.
Ko ti piše Melisanda Bruno? Neki verenik? Neki rođak? A ne, kako sam glup. Rekla si mi da su svi umrli. Ko onda? Možda neki prijatelj?
Uhvatial sam loptu u letu i nastavila da lažem. Mora da je moja stara cimerka Džesika. Znala sam da će da mi piše, ostavila sam joj adresu rekla sam i iznendila se kako su mi reči brzo izlazile iz usta, prirodne u svojoj neistinosti.
Onda ga pročitaj. Sigurno jedva čekaš. Nije problem, Melisanda. Glas mu je bio umiljat, ali prožet strašnom grubošću. U tom trenutnku shvatih da mi je srce i dalje tu, iako sam ranije mislila drugačije. Bilo je naduveno, odvojeno od ostalih delova tela i preskakalo je. Kao i moj um.
Ne ne moram sada kasnije ću... Hoću da kažem... Džesika sigurno nema neke važne novosti... blebetala sam i izbegavala njegov ledeni pogled.
Sad ga pročitaj, Melisanda.
Prvu put u životu shvatila sam kako otrov može da bude sladak, njegov miris primamljiv, njegova čarolija varljiva. Zato što njegov glas i njegov osmeh nisu pokazivali njegov bes. Samo su ga oči izdavale.
Uzela sam koverat koji mi je dodao vrhovima prstiju, kao da je zarazan.
Čekao je. Bilo je neke sadističke zabave u tim očima bez dna.
Gurnula sam koverat u džep. Od moje sestre je. Iz usta mi izađe istina, oslobodila se, a nisam ni mogla da je izbegnem. Čutao je, a ja sam hrabro nastavila.
Znam da sam Vas slagala i rekla da nemam roditelje, ali Ja sam stvarno sama na ovom svetu. Ja... Zafali mi glas. Pokušala sam ponovo. Znam da sam pogrešila, ali nisam želela da pričam o njima.
Njima?
Da. Moj otac je još živ. Ali samo zato što mu srce i dalje kuca. Oči mi se zamagliše od suza. Kao biljka je. Alkoholičar u poslednjem stadijumu, ne zna ni ko smo nas dve. Ja i Monika, hoću da kažem.