«Pribadačâ» je ukupno bilo sedamdeset tri, od njih su dvanaest «govorile» a ostale su ćutale.
One su zapravo trebale da «razgovaraju», ali je za to bilo malo prstiju, bio je potreban specijalni uređaj veličine stola. Redrik je ponovo upalio svetlo i već napisanim ciframa dodao još dve. I tek posle toga se odlučio.
Zavukao je obe ruke u ranac i, pritajivši dah, izvadio i položio na sto meki zavežljaj. Neko vreme ga je gledao zamišljeno češkajući bradu nadlanicom. Onda je ipak uzeo olovku, povrteo je nespretno prstima u gumenoj rukavici i opet je bacio. Uzeo je još jednu cigaretu i, ne odvajajući oči od zavežljaja, celu je popušio.
Ma šta kog đavola! rekao je glasno, odlučno uzeo zavežljaj i gurnuo ga nazad u ranac. Dosta je i ono.
Brzo je vratio «pribadače» u kutijicu i ustao. Morao je da krene. Tačnije, još bi mogao da odspava pola sata, da mu se glava razbistri, ali, s druge strane, mnogo bolje je otići na mesto ranije i osmotriti ga. Skinuo je rukavice, okačio pregaču i, ne isključivši svetlo, izišao iz ostave.
Odelo je već bilo položeno na krevet i Redrik se poče oblačiti. Vezivao je kravatu pred ogledalom kad je iza njega tiho škripnuo parket, začuo se kratki brzi dah, i on je s naporom sačuvao ozbiljno lice.
Bu! začuo se odjednom dečiji glasić i Redrik bî ščepan za nogu.
Ah! viknuo je on, padajući u nesvest na krevet.
Majmunčica, smejući se i podvriskujući, odmah se uspentrala na njega. Redrik je bio gažen, čupan za kosu i obasut bujicom raznih informacija. Susedov Vili otkinuo je nogu lutki. Na trećem spratu pojavilo se mače svo je belo osim što ima crvene oči verovatno nije slušalo mamu i išlo je u zonu. Za večeru su bili kaša i kompot. Čika Imalin se opet nacvrcao i bio je bolestan, pa je čak i plakao. Kako to da se ribe ne udave kad su stalno u vodi? Zašto mama noćas nije spavala? Zašto je prstiju pet, a ruku dve, a nos jedan?... Redrik je oprezno grlio toplo stvorenje koje je puzalo po njemu, gledao u krupne, potpuno crne, bez beonjača oči, priljubljivao obraz uz obraščić prekriven zlatastim svilenim krznom i samo ponavljao:
Majmunčice... Eh, Majmunčice... Majmunčice moja...
A onda mu je na uvo oštro zazvonio telefon. Pružio je ruku i uzeo slušalicu.
Sa druge strane se ništa nije čulo.
Alo! rekao je Redrik. Alo!
Niko se nije odazivao. Onda je u slušalici kvrcnulo i začuli su se kratki signali. Redrik je ustao, spustio Majmunčicu na pod ne slušajući je više i obukao pantalone i sako. Majmunčica je neumorno brbljala ali on se samo rasejano osmehivao, tako da je na kraju čuo da je «tata progutao jezik» i bio ostavljen na miru.
Vratio se u ostavu, složio u tašnu ono što je ležalo na stolu, otišao u kupatilo po bokser, opet se vratio u ostavu, uzeo tašnu u jednu ruku, korpu sa rancem u drugu, izišao, pažljivo zatvorio vrata ostave i viknuo Guti: «Odoh ja!»
Kad ćeš se vratiti? upitala je Guta, izlazeći iz kuhinje. Ona se već očešljala i doterala i na sebi više nije imala običnu kućnu haljinu već onu koju je on najviše voleo svetloplavu sa velikim izrezom.
Javiću ti se rekao je on gledajući je, onda je prišao, nagnuo se i poljubio u izrez.
Hajde, idi tiho je rekla Guta.
A ja? A mene? povikala je Majmunčica protiskujući se među njih.
Morao se nagnuti još niže. Guta ga je gledala nepomično.
Sitnica rekao je on. Ništa se ti ne brini. Telefoniraću ti.
Na stepeništu sprat niže Redrik ugleda krupnog čoveka u pidžami na štrafte. Čovek je otključao i otvorio vrata svog stana. Iz mračne unutrašnjosti pokuljao je topao i kiselkast miris.
Redrik se zaustavio i rekao:
Dobro jutro.
Čovek je plašljivo pogledao preko snažnog ramena i nešto progunđao u odgovor.
Vaša supruga je svraćala noćas rekao je Redrik. Kaže da mi nešto stružemo. To mora da je neki nesporazum.
A šta se to mene tiče rekao je čovek u pidžami.
Moja žena je sinoć prala veš u mašini nastavio je Redrik. Ja se izvinjavam, ako vam je to smetalo.
Pa ja ništa nisam ni rekao odgovorio je čovek. Molim lepo...
Onda je sve u redu rekao je Redrik.
On siđe, svrati u garažu, ostavi korpu sa rancem u ugao i preko nje staro automobilsko sedište, još jednom dobro sve pogleda i najzad iziđe na ulicu.
Nije morao ići daleko dva bloka do trga, onda kroz park i još jedan blok do Centralne avenije. Pred «Metropolom» je, kao i obično, stajao red automobila blistajući lakom i niklom, lakeji u crvenim bluzama nosili su kofere, grupe po dvojica-trojica nekih stranaca solidnog izgleda razgovarali su i pušili na mermernom stepeništu. Redrik je odlučio da ne ulazi odmah. Seo je pod tendu malog kafea na drugoj strani ulice, poručio kafu i zapalio. Za stočićem pored sedela su tri oficira međunarodne policije u civilu; ćutke i žurno jeli su pečene kobasice na harmontski način i pili crno pivo iz visokih čaša. S druge strane, na desetak koraka, nekakav narednik je neraspoloženo žvakao prženi krompir, stisnuvši viljušku u ruci. Plavi šlem je, preokrenut, bio spušten na beton pored stočića a remen sa pištoljem je bio okačen o naslon. U kafeu nije bilo više nikog. Kelnerica, nepoznata sredovečna žena, stajala je sa strane i zevala, zaklanjajući rukom nenašminkana usta. Bilo je dvadeset do devet.
Redrik vide kako je iz hotela izišao Ričard Nunan, još žvaćući u hodu i nabijajući na glavu meki šešir. Bodro je strčao niz stepenice nizak, debeljuškast, rumen, naizgled sav zadovoljan, doteran i siguran da mu dan ne može doneti nikakve neprijatnosti. Mahnuo je nekom, prebacio mantil preko desnog ramena i prišao svom «Pežou». «Pežo» mu je takođe bio mali i okruglast i činilo se da je i on siguran da ga ništa ne može ugroziti.
Zaklonivši lice dlanom, Redrik je gledao kako Nunan žurno i vešto seda na prednje sedište, prebacuje nešto na zadnje, naginje se po nešto, namešta retrovizor. Onda je «Pežo» izbacio plavičasti oblačić dima, zatrubio na nekog Afrikanca u burnusu i hitro se izvezao na ulicu. Sudeći po svemu, Nunan je krenuo u Institut, što znači da mora obići fontanu i proći pored kafea. Bilo je kasno da ustane i ode i zato je Rerik samo još jače zaklonio lice dlanom i nagnuo se nad svoju šolju kafe. Ali ni to nije pomoglo. «Pežo» mu je zatrubio nad samim uvetom, zaškripale su kočnice i začuo se bodri Nunanov glas:
Ej! Šuharte! Red!
Opsovavši za sebe, Redrik podiže glavu. Nunan je već išao prema njemu, izdaleka pružajući ruku i sav sijajući.
Šta radiš ovde tako rano? upitao je, prišavši. Hvala, madam dobacio je kelnerici. Ne treba ništa... I opet Redriku: Nisam te video sto godina! Gde si? Šta radiš?
A tako nerado se oglasio Redrik. Ništa važno...
On je gledao kako Nunan sa uobičajenom žustrinom i spretnošću seda na stolicu preko puta, pomiče punačkim rukama čašu sa salvetama na jednu stranu, tanjir za sendviče na drugu i slušao Nunanovo prijateljsko ćeretanje.
Izgledaš mi nekako umorno možda nisi spavao dovoljno? A i ja sam se u poslednje vreme namučio sa ovom novom automatikom ali, opet, san je za mene najvažnija stvar, do đavola sa automatima... On se najednom osvrnuo. Izvini, da ti, možda, ne čekaš nekog? Možda ja smetam?
Ma ne... mrzovoljno reče Redrik. Prosto sam imao vremena pa sam seo da popijem kafu.
Ma ne... mrzovoljno reče Redrik. Prosto sam imao vremena pa sam seo da popijem kafu.
Dobro, svejedno, neću te ja dugo zadržavati rekao je Dik i pogledao na sat. Slušaj, Red, što ne ostaviš sve i dođeš opet u Institut? Znaš da će te tamo uvek primiti. Možeš opet da radiš sa jednim Rusom; nedavno je stigao...
Redrik je odmahnuo glavom.
Ne rekao je. Drugog Kirila nema na svetu... A i nemam više šta da tražim u vašem Institutu. Sad je kod vas sve automatizovano; roboti sami idu u Zonu, verovatno sami i premije uzimaju... A laborantska plata meni nije ni za duvan.
Ne budi smešan; to bi se dalo srediti rekao je Nunan.
A ja ne volim kad mi drugi nešto sređuju rekao je Redrik. Oduvek sam sâm sve sređivao, pa ću tako i dalje.
Uh, što si se uobrazio rekao je Nunan sa osudom.
Ništa se ja nisam uobrazio. Ne volim da pazim na svaku paru; to je sve.
Pa, tu si u pravu rekao je Nunan rasejano. On ravnodušno pogleda Redrikovu tašnu na trećoj stolici i prevuče prstom preko srebrne pločice sa ugraviranim ćiriličnim slovima. Tako je:
novac je čoveku potreban zato da ne mora misliti na njega... Poklon od Kirila? upitao je, pokazujući glavom na tašnu.
Nasleđe kratko je odgovorio Redrik.
A što te nema u «Boržču»? začudio se Nunan. Ja tamo ručam svaki dan. Ovde, u «Metropolu», za svaki biftek te tako oderu... Slušaj rekao je odjednom a kako ti stojiš sa novcem?
Hoćeš da ti pozajmim?
Ne, naprotiv.
Znači, mislio si ti meni da pozajmiš...
Imam jedan posao za tebe rekao je Nunan.
O, bože! uzviknuo je Redrik. Zar i ti?
A ko još? odmah je upitao Nunan.
Ma ima vas mnogo takvih... poslodavaca.
Nunan se nasmejao kao da je tek sad shvatio.
Ma ne, ovo nije nešto iz tvoje glavne struke.
Pa šta je onda?
Nunan opet pogleda na sat.
Znaš šta rekao je, ustajući. Dođi danas u «Boržč» na ručak, u dva sata, pa ćemo popričati.
Ne mogu u dva; neću stići rekao je Redrik.
Onda uveče u šest. Može?
Videću odgovorio je Redrik i takođe pogledao na sat. Bilo je pet do devet.
Nunan mu mahne rukom i vrati se u svoj «Pežo». Redrik ga je ispratio pogledom, pozvao kelnericu, zamolio kutiju «Laki strajka», platio i, uzevši tašnu, polako krenuo preko ulice prema hotelu. Sunce je već pripeklo, ulica je brzo postajala sparna i Redrik je osetio kako ga oči peku.
Zažmurio je, žaleći što nije imao vremena da bar malo odspava pre ovog važnog posla. I tu ga je uhvatilo.
Nikad mu se to nije desilo van Zone, a i u njoj svega dva-tri puta. Odjednom kao da se našao u nekom drugom svetu. Milioni mirisa odjednom su se obrušili na njega: oštri, slatki, metalni, nežni, opasni, uzbuđujući, ogromni kao zgrade i sitni kao zrnca prašine, grubi kao kamenje za kaldrmu, fini i složeni kao satni mehanizam. Vazduh je postao tvrd, u njemu su se pojavile ivice, površi, rubovi, kao da se napunio ogromnim hrapavim kuglama, glatkim piramidama, gigantskim oštrim kristalima, i kroz sve to on se morao probijati kao kroz mračnu staretinarnicu punu starinskog glomaznog i nakaznog nameštaja... To je trajalo jedan dugačak tren, a kad je otvorio oči, sve je nestalo. Nije to bio drugi svet; njegov, poznati svet okrenuo se prema njemu drugom, nepoznatom stranom, ta strana se ukazala na trenutak i opet nestala pre nego što je on stigao da se snađe...