Gospodin Lemhen je s naporom ustao iz velike kožne fotelje pored prozora sa zavesom.
Četvrtasto generalsko lice mu se naboralo, što je označavalo ili pozdravnu grimasu, ili nezadovoljstvo zbog lošeg vremena. A možda se samo obuzdavao da ne kine.
A, stigli ste otegnuto je rekao. Slobodno uđite, sedite.
Nunan je potražio pogledom gde da sedne, ali nije bilo ničeg osim obične drvene stolice sa ravnim naslonom za leđa. Onda je seo na ivicu stola. Dobro raspoloženje ga je pomalo počelo napuštati a da još nije bio svestan zašto. Onda mu odjednom postade jasno da ga nisu zvali zbog hvaljenja. Pre će biti suprotno. Dan gneva, filozofski je pomislio i pripremio se za najgore.
Zapalite ponudio ga je gospodin Lemhen, opet sedajući u fotelju.
Hvala, ne pušim.
Gospodin Lemhen je klimnuo sa takvim izrazom lica kao da su se potvrdile njegove najgore slutnje, spojio pred licem vrhove prstiju obeju ruku i neko vreme pažljivo gledao u njih.
Možda danas ipak nećemo razmatrati pravna pitanja u vezi sa firmom «Micubiši denši»? najzad je rekao.
To je trebalo da bude šala i Nunan se spremno osmehnuo i rekao:
Kako god hoćete.
Sedenje na stolu bilo je đavolski neudobno noge mu nisu dopirale do poda.
Sa žaljenjem moram da vas obavestim rekao je gospodin Lemhen da je vaš izveštaj ostavio odličan utisak u vrhu.
Hm... promumlao je Nunan. Počinje, pomislio je.
Bio je čak predlog da dobijete orden nastavio je gospodin Lemhen ali ja sam smatrao da je bolje sačekati sa tim. I bio sam u pravu. On je najzad prestao da razgleda figuru od svojih deset prstiju i pogledao ispod oka u Nunana: Vi se sigurno pitate zašto sam ispoljio takvu, reklo bi se, preteranu opreznost...
Sigurno ste imali neke razloge reče Nunan kao da se dosađuje.
Da, imao sam. Šta je proizilazilo iz vašeg izveštaja, Ričarde? Grupa «Metropol» je likvidirana. Zahvaljujući vama. Grupa «Zeleni cvet» uhvaćena na delu u punom sastavu. Odličan posao. I opet vaš. Grupe «Vor», «Kvazimodo», «Lutajući muzičari» i sve ostale, ne sećam se njihovih šifara, raspustile su se same, svesne da će ih danas-sutra uloviti. Sve je to tako zaista i bilo; imamo potvrde iz drugih izvora. Bojno polje je počišćeno. Ostalo je iza vas, Ričarde. Protivnik se povukao u neredu, pretrpevši značajne gubitke. Jesam li dobro izložio situaciju?
U svakom slučaju oprezno je rekao Nunan u poslednja tri meseca iznošenje materijala iz Zone preko Harmonta je prekinuto... Barem po mojim podacima dodao je.
Protivnik se povukao, je li tako?
Pa, ako baš insistirate na tom izrazu... Tako je.
Nije tako! rekao je gospodin Lemhen. Stvar je u tome, što se taj protivnik nikad ne povlači. Znam to pouzdano. Požurivši sa pobedničkim izveštajem, Ričarde, vi ste demonstrirali nezrelost. Zato sam i predložio da vam se zasad ne dodeli odlikovanje.
Ma idi ti u materinu sa svojim odlikovanjem, mislio je Nunan, klateći nogom i mračno gledajući vrh cipele. Možeš da okačiš svoje odlikovanje znaš gde. Našao se moralista, učitelj. Ja i bez tebe znam s kim imam posla, ne trebaju mi tvoje lekcije o protivniku. Kaži prosto i jasno: gde, kad i šta sam propustio... šta su te bitange još iznele... kakve nove puteve i načine su našli... i bez packi, nisam ti ja nekakav žutokljunac, meni je pedeseta prevalila i ne sedim ja tu zbog tvog ordenja...
Šta znate o Zlatnoj kugli? odjednom je upitao Lemhen.
Bože, kakve sad veze ima Zlatna kugla, razdraženo je pomislio Nunan. Crko dabogda sa tvojim načinom vođenja razgovora...
Zlatna kugla je lokalni mit monotono je referisao. Predmet u zoni koji ima oblik zlatne kugle i ispunjava ljudima želje.
Sve želje?
Prema kanonskoj verziji mita sve. Postoje i neke varijante...
Tako rekao je gospodin Lemhen. A šta ste čuli o «smrt-lampi»?
Pre osam godina monotono je nastavio Nunan stalker Stefan Norman, po nadimku Cvikeraš, ponudio je Institutu nekakav uređaj, koliko se može suditi po njegovim rečima, nekakav ozračivač sa smrtonosnim dejstvom na zemaljske organizme. Postignut je i dogovor oko cene. A onda je Cvikeraš otišao u Zonu i nije se vratio. Niko ne zna gde se taj aparat nalazi. U Institutu još čupaju kose zbog njega. Naš poznanik Hju iz «Metropola» ponudio je za taj aparat bilo koju sumu koja se može smestiti na listiću čekovne knjižice.
I to je sve? upitao je gospodin Lemhen.
To je sve odgovorio je Nunan. On je razgledao sobu sa naglašenom dosadom.
Tako rekao je Lemhen. A šta znate o «račjem oku»?
O kakvom oku?
Račjem. Rak. Znate? gospodin Lemhen je spojio u vazduhu palac i kažiprst. Sa kleštima.
Prvi put čujem odgovorio je Nunan, mršteći se.
Dobro, a šta znate o «grom-salvetama»?
Nunan je skočio sa stola i stao pred Lemhena, gurnuvši ruke u džepove.
Ne znam ništa rekao je. A vi?
Na žalost, ni ja ne znam ništa. Ni o «račjem oku», ni o «grom-salvetama». Ali oni ipak postoje.
U mojoj Zoni? upitao je Nunan.
Sedite, sedite rekao je gospodin Lemhen, mašući rukom. Naš razgovor tek počinje.
Sedite.
Nunan je obišao sto i seo na neudobnu stolicu sa visokim naslonom.
Kud navija? grozničavo je mislio. Kakve su ovo novosti? Mora da su našli nešto u drugim Zonama, a on me sad muči, gad. Nikad me nije voleo, stari đavo, ne može da zaboravi onaj slučaj...
Da nastavimo naš mali ispit rekao je Lemhen, povukao zavesu i pogledao kroz prozor. Pada izjavio je. Baš dobro. Pustio je zavesu, zabacio se u fotelji i, gledajući u plafon, upitao: Šta je sa našim starim Barbridžem?
Barbridž? Lešinar Barbridž je pod stalnom prismotrom. Invalid, materijalno obezbeđen. Sa Zonom više nikakve veze. Vlasnik četiri bara, plesne škole i agencije za organizovanje izleta oficira garnizona i turista. Ćerka, Dina, vodi nestalan život. Sin, Artur, tek što je završio prava na koledžu.
Gospodin Lemhen je zadovoljno klimnuo.
Sažeto i jasno pohvalio je Nunana. A šta radi Kreon Maltežanin?
Gospodin Lemhen je zadovoljno klimnuo.
Sažeto i jasno pohvalio je Nunana. A šta radi Kreon Maltežanin?
Jedan iz malog broja aktivnih stalkera. Bio je povezan sa grupom «Kvazimodo», a sad polako prodaje svoj plen Institutu preko mene. Držim ga na slobodi jednom će se neko upecati na njega. Istina, u poslednje vreme mnogo pije i ne verujem da će još dugo.
Kontakti sa Barbridžem?
Udvara se Dini. Bez uspeha.
Vrlo dobro rekao je gospodin Lemhen. A šta se čuje o Riđem Šuhartu?
Pre mesec dana izišao iz zatvora. Materijalno obezbeđen. Pokušao je da emigrira, ali... Nunan je poćutao. Ukratko, porodični problemi. Njemu sad nije do Zone.
Je li to sve?
To je sve.
Nije baš mnogo rekao je gospodin Lemhen. A kako stoje stvari sa Lakijem Karterom?
On već više godina nije stalker. Trguje polovnim automobilima. Osim toga, ima radionicu, preuređuje automobile za pogon na «etake». Četvoro dece, žena umrla pre godinu dana. Izdržava taštu.
Lemhen je klimnuo.
Jesam li zaboravio nekog od starih? dobrodušno je upitao.
Zaboravili ste Džonatana Majlsa po nadimku Kaktus. Trenutno je u bolnici, umire od raka.
I zaboravili ste Imalina...
Da-da-da; šta je sa Imalinom?
Kod njega je sve po starom rekao je Nunan. Ima grupu od tri čoveka. Nedeljama borave u Zoni i uništavaju na licu mesta sve što nađu. A njegovo društvo Anđela-Ratnika se raspalo...
Zašto?
Pa, kao što znate, oni su se bavili prikupljanjem plena, kojeg je Imalin onda vraćao u Zoni.
Đavolovo đavolu. Sad više nema šta da se prikuplja, a osim toga, novi direktor ogranka natovario im je na vrat policiju.
Jasno rekao je gospodin Lemhen. A mladi?
Mladi... dolaze i odlaze. Ima pet-šest iskusnijih, ali u poslednje vreme nemaju kome da prodaju plen i ne znaju šta će. Ja ih polako vrbujem... Rekao bih, šefe, da je sa stalkerstvom u mojoj Zoni praktično svršeno. Stariji su gotovi, mladi ne znaju da rade a i profesija više nije prestižna kao nekad. A došlo je i vreme tehnike, automatskih stalkera.
Da, čuo sam o tome rekao je gospodin Lemhen. Samo što ti automati zasad ne mogu da isplate ni utrošenu energiju. Ili ja, možda, grešim?
To je pitanje vremena. Uskoro će biti isplativi.
Kad?
Kroz pet-šest godina...
Gospodin Lemhen je opet klimnuo.
Vi sigurno i ne znate da je i protivnik počeo da koristi automatske stalkere?
U mojoj Zoni? trgnuo se Nunan.
I u vašoj takođe. Kod vas im je baza u Reksopolisu, odakle prebacuju opremu helikopterima preko planine u Zmijski klanac, na Crno jezero, do podnožja vrha Bolder...
Ali to je periferija rekao je Nunan nepoverljivo. Tamo nema ničeg, šta mogu tamo da nađu?
Malo, vrlo malo. Ali ipak nalaze. Uostalom, to sam ja samo onako, to nije važno... Dakle, da rezimiramo. Stalkera-profecionalaca u Harmontu gotovo da više i nema. Oni koji su ostali više ne rade u Zoni. Omladina je nevešta i delimično zavrbovana. Vaš protivnik je razbijen, odbačen, pritajio se negde i liže rane. Plena nema, a kad se i pojavi, nema kupaca za njega. Nelegalnog iznošenja materijala iz harmontske Zone u protekla tri meseca nema. Je li tako?
Nunan je ćutao. Evo, sad će, mislio je. Sad će me tresnuti nečim po glavi. Ali gde je rupa? I to, očigledno, nije mala rupa. Hajde, hajde, matori veštac. Ne muči me više...
Ne čujem odgovor rekao je gospodin Lemhen i prineo dlan zbrčkanom dlakavom uvetu.
Dobro, šefe mračno je rekao Nunan. Dosta je. Skuvali ste me i ispekli, možete me izneti na sto.
Gospodin Lemhen je neodređeno šmrknuo.
Ja prosto ne znam šta da vam kažem rekao je sa neočekivanom jarošću. Uvlačite se pretpostavljenima, a kako je meni bilo, kad su prekjuče... on se odjednom prekinuo, ustao i pošao preko kabineta do sefa. Ukratko, za poslednja dva meseca, samo po našim podacima, protivničke grupe su iz raznih Zona dobile više od šest hiljada jedinica materijala. On se zaustavio kod sefa, prešao rukom po njegovoj ukrašenoj bočnoj stranici i naglo se okrenuo prema Nunanu. Prestanite da se zavaravate! proderao se. Tragovi Barbridža! Tragovi Maltežanina! Tragovi Nosonje Ben Halevija, kojeg niste ni smatrali za potrebno da spomenete! Tragovi Gereša i Patuljka Cmiga! Eto kako vi vrbujete vašu omladinu! «Narukvice»! «Igle»! «Beli zvrkovi»! I ne samo to još i nekakve «Račje oči», nekakvi «Pseći praporci», «Gromsalvete» i đavo bi ga znao šta još sve! On se opet prekinuo, vratio se u fotelju, spojio prste kao ranije i učtivo upitao: Šta mislite o tome, Ričarde?
Nunan je izvadio maramicu i obrisao vrat i potiljak.