Ne znam šta da mislim rekao je iskreno. Izvinite, šefe, ovo je za mene... Dajte mi da se povratim... Barbridž! Barbridž više nema nikakve veze sa Zonom! Pa ja znam svaki njegov korak!
Priređuje pijanke i piknike na jezerima, zarađuje dobre pare i, jednostavno, nije mu potrebno...
Izvinite, znam da govorim gluposti ali, uveravam vas, ni na trenutak nisam prestao da pratim Barbridža otkako je izišao iz bolnice...
Neću vas više zadržavati rekao je gospodin Lemhen. Dajem vam nedelju dana.
Referisaćete, na koji način materijal iz vaše Zone dospeva u ruke Barbridža... i svih drugih. Do viđenja!
Nunan je ustao, smušeno klimnuo profilu gospodina Lemhena i, nastavljajući da briše maramicom oznojeno čelo, izišao u prijemnu. Crnomanjasti mladić je pušio i zamišljeno gledao u utrobu razmontirane elektronske mašine. Na trenutak je pogledao prema Nunanu, ali pogled mu je bio prazan, okrenut unutra.
Ričard Nunan je nabio šešir na glavu, uzeo mantil pod ruku i krenuo napolje. Ovakvo nešto mi se još u životu nije desilo konfuzno je mislio. Ma zamisli samo Nosonja Ben-Halevi! Već je stigao i nadimak da zaradi... Kad? Takav klinac, sline mu cure... Ne, ne, sve to nije to... Ah, ti, đubre beznogo! Lešinaru! Kako si me sad udesio! Kako si me popišao po glavi!... Ali kako je to moguće?
To prosto nije moguće. Baš kao onda, u Singapuru njuškom o sto, potiljkom o zid...
Ušao je u auto i neko vreme, kao u bunilu, pipao rukom po tabli tražeći ključ za paljenje. Sa šešira mu je tekla voda na kolena, on ga je skinuo i, ne gledajući, bacio nazad. Pljusak je oblivao prednje staklo i Nunanu se sve nekako činilo da baš zbog te kiše ne može da smisli šta dalje treba da radi. Najzad se trgnuo i udario se pesnicom po ćeli. Pomoglo je. Odmah se dosetio da ključa za paljenje nema i ne može biti, nego da mu je u džepu «etak». Večni akumulator. I treba da ga izvadiš iz džepa, idiote, i da ga ubaciš u akumulatorsko ležište, i onda ćeš barem moći da se odvezeš nekud što dalje od ove zgrade, gde ga kroz prozor sigurno prati ona stara mrcina...
Nunanova ruka sa «etakom» je zastala na pola puta. Tako. Barem znam od koga treba da počnem. Od njega ću i početi, i to kako! Niko nikad ni od koga nije počeo onako kako ću ja sad početi od njega. I to sa zadovoljstvom. Uključio je brisače i poterao auto niz bulevar, gotovo nikog ne videći pred sobom i polako se smirujući. Nema veze. Pa neka je i kao u Singapuru. Na kraju se i u Singapuru sve završilo dobro... Možeš misliti, jedanput njuškom o sto! Moglo je biti i gore. Moglo je biti ne njuškom i ne o sto, već o nešto sa ekserima. Dobro, nećemo se zamarati time. Gde je taj moj bar? Ništa se ne vidi... Aha, evo ga.
Vreme nije bilo ono pravo, ali bar «Pet minuta» kupao se u svetlu kao «Metropol». Otresajući se kao pas na obali, Ričard Nunan je ušao u jarko osvetljeni hol prožet mirisima duvana, parfema i ukislog šampanjca. Stari Beni, još uvek bez livreje, sedeo je za šankom ukoso od ulaza i nešto jeo, držeći viljušku u ruci. Ispred njega se svojim ogromnim stasom uzdizala među praznim flašama Madam i posmatrala ga kako jede. U baru još nisu pospremili od sinoć. Kad je Nunan ušao, Madam je odmah okrenula prema njemu široko lice pod debelim slojem šminke. Lice joj je u prvi mah bilo nezadovoljno, ali se odmah razvuklo u profesionalni osmeh.
Oho! uzviknula je dubokim glasom. Pa to je gospodin Nunan lično! Jeste li se zaželeli devojaka?
Beni je mirno jeo dalje; bio je gluv kao top.
Zdravo, stara moja! rekao je Nunan, prišavši. Šta će mi devojke, kad je preda mnom prava žena!
Beni ga je najzad primetio. Strašno lice, sve u plavim i crvenim ožiljcima, s mukom se iskosilo u osmeh.
Zdravo, gazda! rekao je muklo. Jeste li svratili da se osušite?
Nunan mu se osmehnuo u odgovor i mahnuo rukom. Nije voleo da razgovara sa Benijem: sve vreme morao je da viče.
Gde je moj upravnik, deco? upitao je.
U svojoj kancelariji odgovorila je Madam. Sutra je dan za plaćanje poreza.
Uh, ti porezi! rekao je Nunan. Madam, molim da mi se spremi moje omiljeno, brzo ću se vratiti.
Bešumno gazeći po debelom sintetičkom tepihu prošao je pored separea zaklonjenih zavesama na zidu pored svakog separea stajala je slika nekog cveta skrenuo u nevidljivi ugao i bez kucanja otvorio vrata obložena kožom.
Kaćuša Koščati sedeo je za stolom i razgledao pomoću ogledalca zloslutni čir na nosu.
Videlo se: boli njega što sutra mora da plaća porez. Na potpuno praznom stolu pred njim stajala je bočica sa živinom mašću i čaša sa prozirnim napitkom. Kaćuša Koščati podigao je oči nalivene krvlju i skočio, ispustivši ogledalce. Ne govoreći ni reči, Nunan je seo u fotelju preko puta, neko vreme ćutke posmatrao hulju i slušao kako ovaj mrmlja nešto bez veze o prokletoj kiši i reumatizmu. Onda je rekao:
Zaključaj vrata, prijatelju.
Koščati je, stupajući kao da ima ravne tabane, brzo otišao do vrata, okrenuo ključ i vratio se do stola. Kao neka čupava planina dizao se nad Nunanom i odano gledao u njega. A i Nunan je njega gledao, škiljeći. Odjednom se setio, da je pravo ime Kaćuše Koščatog Rafael. Koščatim su ga prozvali zbog ogromnih koščatih šaka, plavkasto-crvenih i golih, koje su štrčale iz maljavih članaka kao iz manžeta. A nadimak Kaćuša on je dao sam sebi uveren da je to tradicionalno ime mongolskih careva. Rafael. Pa lepo, Rafaele, da počnemo.
Kako ide posao? upitao je prijateljski.
Sve je u redu, šefe brzo je odgovorio Koščati Rafael.
Jesi li sredio u komandaturi onaj slučaj?
Potrošio sam sto pedeset, ali svi su zadovoljni.
Tih sto pedeset ide na tvoj račun rekao je Nunan. Sam si kriv, prijatelju. Trebalo je da paziš.
Koščati je napravio nesrećno lice i pokorno raširio ruke.
Trebalo bi promeniti parket u holu rekao je Nunan.
Biće urađeno.
Nunan je poćutao, napućivši usne.
Ima li robe? upitao je, spustivši glas.
Ima malo odgovorio je Koščati, takođe tiše.
Pokaži mi.
Koščati je brzo otišao do sefa, izvadio zavežljaj, stavio ga na sto pred Nunana i razmotao.
Nunan je jednim prstom pročeprkao po gomilici «crnih kapljica», uzeo «narukvicu», pogledao je sa svih strana i vratio.
Je l to sve? upitao je.
Kad ne nose... vinovničkim glasom odgovori Koščati.
Ne nose... ponovio je Nunan. Onda je pažljivo nanišanio i iz sve snage šutnuo vrhom cipele Koščatog u koleno. Ovaj je jauknuo, sagnuo se da se uhvati za udareno mesto, ali se odmah ispravio i stao u stavu mirno. Onda je Nunan skočio, odgurnuo fotelju, ščepao Koščatog za kragnu i krenuo na njega, udarajući ga nogom, kolutajući očima i psujući. Koščati je jaukao, dizao glavu kao uplašeni konj i uzmicao od Nunana dok nije pao na kauč.
Sediš na dve stolice, gade? šištao je Nunan u oči pobelele od straha. Lešinar pliva u robi, a ti mi donosiš nekakve tričarije?... On je zamahnuo i udario Koščatog po licu, gledajući da zakači nos sa čirem. Istrunućeš u zatvoru! Valjaćeš se u sopstvenim govnima!... Suvim hlebom ću te hraniti... Zažalićeš kad si se rodio! Opet je zamahnuo i udario pesnicom u čir. Otkud Barbridžu roba? Zašto je nose njemu a ne tebi? Ko mu je donosi? Zašto ja o tome ništa ne znam? I za koga radiš ti, svinjo dlakava? Odgovaraj!
Koščati je nemo otvarao i zatvarao usta. Nunan ga je najzad pustio, vratio se u fotelju i digao noge na sto.
Pa?
Koščati je ušmrknuo krv iz nosa i rekao:
Šefe, časna reč... Kakva roba kod Lešinara? Pa nema on nikakve robe. Danas niko nema robe...
Hoćeš da kažeš da sam ja to izmislio? ljubazno je upitao Nunan, skidajući noge sa stola.
Ma ne, šefe... Časna reč... zabrzao je Koščati. Nije mi ni na kraj pameti...
Ja ću tebe da izbacim iz posla mračno je rekao Nunan. Nisi više nizašta. Koji ćeš mi takav? Takvih, kao ti, mogu na ulici da nađem koliko hoću. A za posao mi treba pravi čovek.
Sačekajte malo, šefe razložno je rekao Koščati, razmazujući krv po licu. Šta ste odmah tako skočili na mene?... Dajte da razmislimo... Oprezno je dodirnuo čir vrhom prsta. Kažete, Barbridž ima mnogo robe? Ne znam. Ja se izvinjavam, ali to vam je neko slagao. Niko sad nema robe. U Zonu idu sami balavci i ne vraćaju se iz nje. Ne, šefe, neko vas je prevario...
Nunan ga je gledao ispod oka. Činilo se da Koščati stvarno ništa ne zna. A nije mu ni bilo u interesu da laže sa Lešinarem Barbridžem niko se još nije ovajdio.
Oni izleti je l se to isplati? upitao je.
Izleti? Ne naročito. Ne možeš se obogatiti od toga. U gradu uopšte više nama posla koji se puno isplati...
A gde se ti izleti priređuju?
Gde se priređuju? Pa, na raznim mestima. Kod Bele planine, na Vrućim izvorima, na jezerima...
A kakvi su mu klijenti?
Kakvi su mu klijenti? Koščati je šmrknuo, zatreptao i rekao ubeđeno: Šefe, ako ste hteli time da se pozabavite bolje nemojte. Lešinara na ovome nećete uhvatiti.
A zašto?
Lešinarovi klijeni su: prvo plavi šlemovi Koščati je počeo da nabraja na prste drugo oficiri iz komandature i, na kraju, turisti iz «Metropola», «Belog ljiljana» i «Posetioca»... A onda, on već ima dobru reklamu, lokalni momci takođe idu kod njega... Časna reče, šefe, tu nećete ništa naći.
Za devojke nam plaća onako, nije puno...
Znači, i Harmontovci idu onamo?
Uglavnom omladina.
I šta se događa na tim izletima?
Šta se događa? Pa, prvo odemo tamo autobusima. Tamo su već šatori, bife, muzika... Onda se zabavlja kako ko voli. Oficiri su više sa devojkama a turisti idu da vide Zonu ako su kod Vrućih izvora, odande im je Zona nadohvat ruke, odmah iza Sumporne klisure... Lešinar je onamo nabacao gole konjske kosti, pa oni sad gledaju na dvoglede...
A lokalni momci?
Lokalni? Njih to, naravno, ne zanima. Tako, zabavljaju se... kako ko ume.
A lokalni momci?
Lokalni? Njih to, naravno, ne zanima. Tako, zabavljaju se... kako ko ume.
A Barbridž?
Šta Barbridž? Kako svi, tako i Barbridž...
A ti?
A šta ja? Kako svi, tako i ja. Pazim, da ne preteraju sa devojkama... i... eto, tako... Kao i svi, uglavnom.
I koliko sve to traje?
Kako kad. Nekad tri dana, nekad i celu nedelju.
I koliko to zadovoljstvo košta? upitao je Nunan, misleći na nešto sasvim drugo.
Koščati mu je nešto odgovorio; Nunan ga nije slušao. Evo gde je rupa, mislio je. Nekoliko dana... i nekoliko noći. U tim uslovima niko ne može stalno držati na oku Barbridža, čak ni ako mu je to zadatak. Ali opet nije jasno. Tamo je klisura, a on je invalid... Ne, ima tu još nešto...
Ko je od lokalnih stalno tamo?
Od lokalnih? Pa rekao sam uglavnom omladina. Halevi, Ražba... Onda Petlić, pa onaj Cmig... Ide i Maltežanin. Veselo društvo. Oni sve to zovu «nedeljna škola». Kažu: hoćemo li u «nedeljnu školu»? A uglavnom prate sredovačne turistkinje. I dobro zarađuju tako. Dođe neki bakutaner iz Evrope...