«Nedeljna škola» ponovio je Nunan.
Iznenada mu se javila neobična misao. Škola. Ustao je.
Dobro rekao je. Bog s vama i vašim izletima. To se mene ne tiče. Ali da znaš: Lešinar dobija robu, a to me se već tiče, druškane. To mi ne možemo ostaviti tako. Traži, Koščati, traži, ili ću te škartirati. Odakle mu roba, ko mu donosi saznaj tačno i ponudi dvadeset posto više nego on.
Jasno?
Jasno, šefe! Koščati je takođe odmah ustao i stajao u stavu mirno. Na okrvavljenoj njušci odanost.
Ma mrdni se! Mućni malo glavom, životinjo! proderao se odjednom Nunan i izišao.
U holu za šankom Nunan je bez žurbe ispio svoj aperitiv, popričao sa Madam o padu morala, nagovestio da će uskoro proširiti ovaj posao i, spustivši glas radi veće važnosti, predložio šta da se uradi sa Benijem: ostario je, ogluveo, reakcija mu je spora, ne stiže kao pre... Bilo je već šest sati, bio je gladan, ali mozgom mu se sve vrtela, svrdlala čudna misao koja nije bila ni sa čim spojiva i istovremeno je mnogo toga mogla da objasni. Uostalom, i ovako se koješta razjasnilo, spao je sa ovog slučaja veo misterije, ostala je samo ljutnja na sebe što nije ranije pomislio na takvu mogućnost, ali nije to bilo glavno, glavna je bila ona ideja koja mu nije davala mira.
Oprostivši se od Madam i stegnuvši ruku Beniju, Nunan se odvezao pravo u «Boržč».
Nevolja je u tome, mislio je, što mi prosto ne primećujemo kako prolaze godine. Tačnije, kako se sve menja. Mi znamo da se sve menja, od detinjstva nas uče da se sve menja, mnogo puta smo videli sopstvenim očima kako se sve menja, i u isto vreme potpuno smo nesposobni da ulovimo onaj trenutak kada se događa promena, ili tražimo promenu na pogrešnom mestu. Evo, već su se pojavili novi stalkeri opremljeni kibernetikom. Stari stalker je bio prljav i mračan čovek koji je sa životinjskom upornošću, milimetar po milimetar, puzao kroz Zonu tražeći svoje blago. A novi stalker je kicoš sa kravatom, inženjer, sedi negde kilometar od Zone, u ustima mu cigareta, pored ruke čaša sa pićem, sedi tako i gleda u ekran. Gospodin sa platom. Sasvim logična slika. Toliko logična da ostale mogućnosti ni ne padaju na pamet. A ima ih «nedeljna škola», na primer.
I odjednom, reklo bi se iz čistog mira, obuze ga očajanje. Sve je to bilo uzaludno. Bože moj, pomislio je, pa to što mi radimo ništa ne vredi! Ne možemo ih zaustaviti, ne možemo ništa!
Ništa ne može da zadrži tu bujicu, pomislio je sa užasom. I ne zato, što mi loše radimo, ili što su oni lukaviji i pametniji od nas. Jednostavno, takav nam je svet. I takav je čovek u tom svetu. Da nije bilo Posete bilo bi nešto drugo. Svinja će već naći blato da se uvalja u njega...
U «Boržču» je bilo mnogo sveta i prijatno je mirisalo. «Boržč» se takođe mnogo izmenio ni plesača, ni pijanki. Imalin više ne navraća ovamo. Redrik Šuhart je, možda, zavukao ovamo svoj rošavi nos, namrštio se i otišao. Ernest je još uvek u zatvoru, posao vodi njegova žena. Došla je na svoje: solidni stalni gosti, čitav Institut dolazi ovamo na ručak, pa i stariji oficiri prijatni separei, dobra i ne skupa jela, najbolje pivo. Sasvim ugodan restorančić.
U jednom od separea Nunan ugleda Valentina Pilmana. Nobelovac je sedeo za šoljom kafe i čitao časopis presavijen napola. Nunan je prišao.
Mogu li da vam se pridružim? upitao je.
Valentin je podigao svoje crne naočare u pravcu Nunana.
A! rekao je Izvolite.
Samo da operem ruke rekao je Nunan, setivši se onog čira.
On je ovde bio stari gost i, kada se vratio i seo preko puta Valentina, na stolu je već bio mali mangal sa šuraskoom koji se dimio i visoka čaša sa pivom ni hladnim, ni toplim, baš onakvim kakvo je on voleo. Valentin je spustio časopis i srknuo kafu.
Slušajte, Valentine rekao je Nunan, režući parče mesa šta vi mislite, kako će se sve ovo završiti?
Na šta mislite?
Pa ovo Poseta, Zone, stalkeri, vojno-industrijski kompleksi... Kako bi se sve to moglo završiti?
Valentin je dugo gledao u njega slepim crnim staklima. Onda je upalio cigaretu i rekao:
Za koga konkretno?
Pa, recimo, za naš deo planete.
Zavisi od toga, hoćemo li imati sreće ili ne rekao je Valentin. Mi sad već znamo da je u našem delu planete Poseta prošla bez ozbiljnijih posledica. Naravno, nije isključeno da ćemo, vadeći nasumice kestenje iz te vatre, jednom izvući nešto takvo zbog čega će život ne samo ovde kod nas, nego i na celoj planeti postati nemoguć. Onda nećemo imati sreće. Ali takve opasnosti su uvek pretile čovečanstvu. Rasterao je duvanski dim dlanom i osmehnuo se. Vidite, ja sam odavno prestao da na čovečanstvo gledam kao na celinu. Čovečanstvo u celini je suviše stacionaran sistem, ničim se ne može ozbiljnije potresti.
Mislite? razočarano je rekao Nunan. Pa, možda je i tako.
Recite pošteno, Ričarde očigledno se zabavljajući, počeo je Valentin šta se za vas, kao poslovnog čoveka, promenilo posle Posete? Evo, saznali ste da u svemiru postoji barem još jedna razumna civilizacija osim ljudske. I šta s tim?
Kako da vam kažem... promrmljao je Nunan, već žaleći što je započeo ovaj razgovor. Tu nije bilo o čemu da se razgovara. Šta se za mene promenilo?... Na primer, evo već mnogo godina ja se osećam na neki način nesigurno, ugroženo. Oni su, ovog puta, došli i odmah otišli. Ali šta ako dođu opet i zažele da ostanu? Za mene, kao poslovnog čoveka, nije nevažno pitanje ko su oni, kako žive, šta im je potrebno... U najprimitivnijoj varijanti biću prisiljen da razmislim kako da promenim proizvodnju. Moram biti na sve spreman. Ali šta ako ispadnem uopšte suvišan, nepotreban u njihovom sistemu? On je živnuo. A šta ako se ispostavi da smo svi mi nepotrebni? Slušajte, Valentine, kad smo već došli na to, ima li uopšte nekih odgovora na ta pitanja? Ko su oni, šta su želeli, da li će se vratiti ili ne?...
Ima odgovora rekao je Valentin, osmehujući se. Ima ih čak veoma mnogo, možete da birate koji vam se sviđa.
A šta vi mislite?
Iskreno govoreći, nikad nisam ozbiljno razmišljao o tome. Za mene je Poseta pre svega jedinstven događaj koji nam omogućuje da odjednom preskočimo nekoliko stepenika u procesu spoznaje. Nešto kao putovanje u budućnost tehnologije. Recimo, kao kad bi se u laboratoriji Isaka Njutna našao savremeni kvantni generator.
Ništa Njutn tamo ne bi shvatio.
Grešite. Njutn je bio vrlo pronicljiv čovek.
Da? Ma dobro, pustimo Njutna. Recite mi ipak, kako vi objašnjavate Posetu. Makar i neozbiljno.
Dobro, reći ću vam. Samo, moram vas upozoriti, Ričarde, da se vaše pitanje nalazi u kompetenciji pseudonauke pod nazivom ksenologija. Ksenologija to vam je neka neprirodna mešavina naučne fantastike sa formalnom logikom. Njena osnovna metoda je pogrešna pripisivanje ljudske psihologije vanzemaljskom razumu.
Zašto je pogrešna? upitao je Nunan.
Zato što su se biolozi svojevremeno već opekli kad su pokušali psihologiju čoveka da prenesu na životinje. Na zemaljske životinje naglasio je Valentin.
Ali to je sasvim druga stvar prigovorio je Nunan. Ovde je reč o psihologiji r a z u m n i h bića...
Da-da. Sve bi to bilo lepo, kad bismo mi znali šta je to razum.
Pa zar mi to ne znamo? začudio se Nunan.
Pa vidite, i ne znamo. U upotrebi je uglavnom sasvim površna definicija: razum je svojstvo čoveka koje čini različitom njegovu delatnost od delatnosti životinja. To vam je pokušaj da postavite granicu između gazde i psa koji, kao, sve razume, samo ne ume da govori. Uostalom, iz te površne definicije proizilaze i neke malo dublje. One se zasnivaju na tužnim posmatranjima pomenute ljudske delatnosti. Na primer: razum je sposobnost živog bića da čini nesvrhovite ili neprirodne postupke.
Da, to se odnosi na mene i na meni slične sa gorčinom je rekao Nunan.
Na žalost. Ili, recimo, definicija-hipoteza. Razum je složeni instinkt čije formiranje još nije završeno. Tu se ima na umu da je instinktivna delatnost uvek svrhovita i prirodna. Dok prođe milion godina, taj instinkt će se formirati do kraja i mi ćemo prestati da činimo greške. I tada, ako se u svemiru nešto promeni, mi ćemo srećno izumreti upravo zbog toga što smo se odlučili da pravimo greške, odnosno da isprobavamo razne varijante nepredviđene programom.
To kod vas ispada nekako... uvredljivo.
Molim, daću vam onda još jednu definiciju uzvišenu i plemenitu. Razum je sposobnost da se sile prirode iskorištavaju bez uništavanja te prirode.
Nunan se namrštio i odmahnuo glavom.
Ne rekao je. To se na nas ne odnosi... A šta je sa onim, da je čovek, za razliku od životinja, biće koje ima nesavladivu potrebu za uvećavanjem znanja? Negde sam pročitao takvo nešto.
I ja sam rekao je Valentin. Ali je nevolja u tome što čovek, u svakom slučaju prosečan čovek, onaj kojeg imate na umu kad kažete «to se ne odnosi na nas», sa lakoćom savlađuje tu svoju potrebu za uvećanjem znanja. A rekao bih da takva potreba uopšte i ne postoji. Postoji potreba da se nešto shvati, a tu znanje nije nužno. Hipoteza o bogu, na primer, pruža izvanrednu mogućnost da se apsolutno sve shvati, a da se apsolutno ništa ne uči odnosno, da se ne uvećava znanje... Treba samo dati čoveku krajnje uprošćeni model sveta i objašnjavati svaku pojavu na osnovu tog modela. Takav pristup ne traži nikakva znanja. Nekoliko napamet naučenih formula plus tobožnja intuicija, tobožnje praktično razmišljanje i tobožnji zdravi smisao.
Čekajte malo rekao je Nunan. Ispraznio je čašu sa pivom i bučno je spustio natrag na sto.
Ne skrećite sa teme. Dajte da razjasnimo jednu stvar. Čovek se sreće sa vanzemaljcem. Kako će oni shvatiti jedan o drugome, da su obojica razumna bića?
Nemam pojma nasmejao se Valentin. Sve, što sam pročitao o tome, svodi se na začarani krug. Ako su oni sposobni za kontakt, znači da su razumni. I uopšte: ako vanzemaljac ima tu čast da poseduje ljudsku psihologiju, onda je on razuman.
Eto ti ga nä rekao je Nunan. A ja sam mislio da se to kod vas, naučnika, sve već tačno zna...
Ne zna se hladno je rekao Valentin.
Ne, čekajte malo rekao je Nunan. On se osećao nekako prevarenim. Ako vi ne znate tako proste stvari... Dobro, ostavimo po strani pitanje šta je to razum. Očigledno, tu bi se i sam đavo opekao. Ali Poseta? Šta mislite o samoj Poseti?
Molim rekao je Valentin. Zamislite izlet...
Nunan se trgnuo.
Šta ste rekli?
Izlet. Piknik. Zamislite ovako: šuma, seoski put, livada. Sa puta na livadu skreće automobil, iz automobila izlaze mladići i devojke, tu su korpe sa hranom i pićem, tranzistori, fotoaparati, kamere... Pali se logorska vatra, dižu se šatori, pušta se muzika. A ujutru odlaze. Životinje, ptice i insekti koji su cele noći užasnuto posmatrali šta se događa, izlaze iz svojih skrovišta. I šta vide? Na travu je iscurelo motorno ulje i benzin, izbačene su neispravne svećice i filteri. Valja se starudija, pregorele lampice, neko je izgubio ključ iz kompleta. Sa točkova i blatobrana je spalo blato, dovezeno ko zna odakle... I, naravno, ostaci logorske vatre, ogrisci jabuka, papirići od bombona, prazne konzerve i flaše, nečija maramica, nečiji džepni nož, stare, pocepane novine, novčići, uvelo cveće sa neke druge livade...