Odmahnuh glavom:
To je tačno, samo znaš šta? Ti si, debeloguzi, tri godine u gradu, a u Zoni nisi bio nijednom; «veštičje pihtije» si video samo na filmu, a da si video šta one u prirodi rade od čoveka...
To se iz Zone ne sme iznositi. Znaš i sam kakvi su stalkeri njima samo daj pare, što više to bolje, ali ovo ne bi ni Puž uradio. Ni Lešinar Barbridž... Ne smem ni da zamislim, kome i zašto trebaju «veštičje pihtije»...
Sve je to tako kaže Dik. Samo što ja nikako ne bih voleo da me jednog jutra pronađu i konstatuju samoubistvo. Ja nisam stalker, ali i ja sam čovek ogrubeo i poslovan. I, nekako, volim da živim. Dugo već živim, pa sam se navikao...
Tu se odjednom Ernest proderao iza šanka:
Gospodin Nunan! Telefon!
Uh, majku mu! ljutito će Nunan. Sigurno opet reklamacije. Nigde nemam mira. Izvini, Red kaže.
On ustade i ode do telefona. A ja ostadoh sa Imalinom i sa flašom i, pošto od Imalina koristi nema, sam se hvatam u koštac sa njom. Đavo da nosi tu Zonu, nigde od nje nema spasa. Kud god da pođeš, s kim god da progovoriš uvek Zona, Zona, Zona... Lako je Kirilu da filozofira kako će iz Zone stići večni mir i blagostanje. Kiril je dobar momak i niko za njega neće reći da je glup, naprotiv. Ali on nema pojma o stvarnom životu. On ne može ni da pretpostavi koliko se raznih zlikovaca mota oko Zone. Evo, sad su nekom zatrebale «veštičje pihtije». Ne, Imalin, makar je i propalica, makar je i psihički oboleo na religioznoj osnovi kad malo razmisliš, možda je u pravu:
možda bi zaista trebalo đavolu ostaviti đavolovo? Ne diraj govno pa će manje smrdeti...
Uto na Dikovo mesto sede neki klinac sa šarenom maramom.
Gospodin Šuhart? pita.
Pa? kažem.
Ja sam Kreon kaže. Došao sam sa Malte.
Pa kako je kod vas na Malti? pitam.
Kod nas na Malti je lepo, ali nisam došao da o tome razgovaramo. Ernest me je uputio na vas.
Tako, znači. Ipak je đubre taj Ernest. Bezosećajno đubre. Naiđe takav momak crnpurast, uredan, simpatičan, nije se još u životu obrijao ni imao devojku, a Ernestu je svejedno, njemu samo da ih je što više u Zonu da pošalje. Jedan od trojice ako se vrati eto mu već zarade...
I kako živi naš Ernest? pitam.
On se osvrnuo prema šanku pa kaže:
Ja bih rekao da živi dosta dobro. Rado bih se menjao sa njim.
A ja ne bih kažem. Hoćeš nešto da popiješ?
Hvala, ne pijem.
Zapali onda.
Izvinite, ne pušim, takođe.
Ma idi ti u... kažem. Koji će ti onda pare?
On je pocrveneo, prestao se osmehivati pa će, ispod glasa:
Gospodine Šuharte, to je već moja stvar.
I to što kažeš zaključujem ja i sipam sebi još četiri prsta. U glavi mi, pravo rečeno, već pomalo šumi a u telu prijatna slabost: Zona me je sasvim pustila iz svojih kandži. Sad sam pijan kažem. Provodim se, kao što vidiš. Išao sam u zonu i vratio se živ i sa parama. Ne dešava se to često, da se čovek vrati živ, a već sa parama to je sasvim retko. Prema tome, bolje je da odložimo ozbiljan razgovor...
Tu on skoči, kaže «izvinite» i onda vidim da je to zato što se vratio Dik. Stoji Dik pored stola i po licu mu vidim da se nešto ozbiljno desilo.
Pa pitam tvoji rezervoari opet ne drže vakuum?
Da odgovara on. Opet.
Seo je Dik, nalio sebi, dolio meni, i vidim da nije stvar u reklamacijama. A i inače boli njega za reklamacije, nikad taj nije bio neki savestan radnik.
Daj da ispijemo, Red kaže on i, ne čekajući na mene, iskapi čašu i naliva ponovo. Panov Kiril je umro.
Onako pripit, nisam ga odmah razumeo. Umro neko, pa šta onda...
Dobro kažem. Popićemo mu za pokoj duše...
On me pogleda začuđeno, a ja tek onda shvatih šta je on to rekao i u meni kao da nešto puče.
Sećam se, ustao sam, naslonio se na sto i gledam ga odozgo nadole.
Kiril?! a pred očima mi ona srebrna paučina i ponovo čujem kako ona puca i kida se. I kroz to jezivo pucketanje Dikov glas dopire do mene kao iz druge sobe.
Srce. Našli su ga u kupatilu, golog. Niko ništa ne razume. Pitali su me za tebe; rekao sam da si sasvim dobro...
A šta ima tu da se razume? mrmljam. Zona...
Sedi govori mi Dik. Sedi i pij...
Zona ponavljam ja i ne mogu da prestanem. Zona... Zona...
I ništa oko sebe ne vidim, osim srebrne paučine. Čitav bar je u paučini, ljudi se kreću a paučina puca kad je ko zakači. I u centru toga onaj Maltežanin, lice mu začuđeno, dečje, ništa ne razume.
Dečko kažem mu nežno koliko ti treba para? Je l dosta hiljadu? Na! Uzmi, uzmi! pružam mu pare i već vičem: Idi do Ernesta i kaži mu da je on đubre i kopile; ne boj se, slobodno mu reci! On je kukavica!... Reci mu to i pravo na stanicu! Kupi kartu i vrati se na svoju Maltu bez zadržavanja!...
Ne sećam se šta sam još vikao. Sećam se, našao sam se pred šankom, Ernest je stavio pred mene čašu nečeg osvežavajućeg, pa pita:
Ti si danas, izgleda, pri parama?
Jesam odgovaram pri parama sam...
Mogao bi sad da mi daš onaj dug. Sutra moram da platim porez.
I tu vidim u ruci mi svežanj novčanica. Gledam u te zelembaće i mrmljam:
Znači, nije ih uzeo, Kreon Maltežanin... Znači, ponosan je... E, pa, sve drugo je sudbina...
Šta ti je? pita Erni prijateljski. Da nisi malo preterao?
Nisam kažem. Sasvim sam u redu. Mogao bih odmah pod tuš.
Ipak bi trebalo da ideš kući govori Erni prijateljski. Ipak si ti malo preterao.
Kiril je umro kažem mu.
Koji Kiril? Je l to onaj bez jedne ruke?
Koji bez ruke, svinjo! vičem. Od hiljadu takvih kao što si ti jednog Kirila ne bi se moglo napraviti! Zlotvore! vičem. Ljudima trguješ! Smrću našom trguješ! Sve si nas kupio za zelembaće! Hoćeš da ti sad raznesem ovu rupu?!
Ali tek što sam zamahnuo, dograbiše me i povukoše nekud. A ja više ništa ne znam i neću da znam. Vičem, pokušavam da se istrgnem, udaram nogama. Dolazim sebi u toaletu, sav mokar, krvavih usta. Gledam u ogledalo i ne prepoznajem se, i nekakav tik mi trza obraz; nikad ranije to nije bilo. A iz sale buka, lom, razbijanje posuđa, vrištanje devojaka i čujem Imalin urliče kao grizli: «Pokajte se, paraziti! Gde je Riđi? Šta ste uradili sa Riđim, đavolji nakote?...» I policijska sirena zavija.
Čim sam čuo sirenu u mojoj glavi je sve stalo na svoje mesto. Svega se sećam, sve znam, sve razumem. I u duši više ničeg samo ledeni bes. Tako, mislim, sad ću ti prirediti veselje. Pokazaću ti ja šta je stalker, smrdljivi trgovče! Izvadio sam iz džepa «zujalicu», novu, neupotrebljavanu, par puta je pritisnuo prstima, odškrinuo vrata i ubacio je u salu. Onda otvorih prozor, pa na ulicu. Naravno, hteo sam da vidim kako će ispasti, ali morao sam što pre napolje. Ja tu «zujalicu» slabo podnosim, odmah mi udari krv na nos.
Potrčao sam kroz dvorište i čujem: proradila moja «zujalica» punom snagom. Prvo su u celom kvartu počeli da laju i zavijaju psi oni prvi čuju «zujalicu». Onda je u kafani neko zavrištao tako da mi je i na toj daljini odjeknulo u ušima. Mogao sam da zamislim šta se unutra događa: neko je pao u melanholiju, neko je podivljao, neko ne zna gde da se zavuče od straha... Strašna stvar je ta «zujalica». Sad se Ernestova kafana neće tako skoro napuniti. Naravno, on će se dosetiti ko mu je to priredio, ali baš me briga. Gotovo je. Nema više stalkera Reda. Dosta mi je. Dosta mi je da rizikujem glavu i da još druge tom poslu učim. Pogrešio si, Kirile, prijatelju moj. Ispalo je da nisi ti u pravu, već Imalin. Ljudi nemaju šta da traže u Zoni.
Preskočio sam jednu ogradu i polako krenuo kući. Grizem usne, hteo bih da zaplačem a ne mogu. Ispred mene više ničeg nema, praznina. Siva svakodnevica. Kirile, jedini moj prijatelju, kako se to desilo? Šta ću ja sad bez tebe? Perspektive si mi slikao nov, drugačiji, lepši svet... a šta sad?
Možda će neko zaplakati za tobom u dalekoj Rusiji, a ja ni to ne mogu. A ja sam za sve kriv, idiot, niko drugi nego ja! Kako sam mogao da ga vodim u garažu, kad mu se oči nisu privikle na tamu?
Celog života sam bio kao vuk, celog života samo sam na sebe mislio... I u neko doba setio sam se da obradujem nekog, da učinim za njega nešto. Šta mi je, kog đavola, trebalo da mu govorim o toj «kutiji»? I kad sam pomislio na to, tako me je steglo u grudima, prosto da stvarno počnem da zavijam kao vuk. Izgleda da sam to i učinio: ljudi su se trgli i odmakli od mene, ali onda mi je laknulo vidim, Guta ide.
Ide ona pravo prema meni, moja lepotica, moja devojčica, korača svojim skladnim nogama, suknja joj se nad kolenima njiše, odasvud je prate nečije oči, a ona ide kao po užetu, ne gleda ni levo ni desno, i ja nekako odmah shvatih da ona to mene traži.
Zdravo, Guta kažem. Kud si krenula?
Ona me pogleda, u trenutku vide sve i moju razbijenu njušku, i mokru jaknu, i krvave pesnice i ništa ne reče na to, nego će:
Zdravo, Red. A ja te baš tražim.
Znam kažem. Idemo do mene.
Ona ćuti, okrenula se i gleda ustranu. Ah, kako joj je glava podignuta, kakav joj je vrat kao u kobile mlade i gorde, ali već pokorne svome gazdi. A ona mi onda kaže:
Ne znam, Red. Možda više nećeš hteti da se viđaš sa mnom.
Meni se srce odmah steže šta sad još? Ali ja sasvim mirno kažem:
Ne razumem, Guta... Izvini, ja sam danas malo popio, pa možda zato teže shvatam. Zbog čega bih odjednom hteo da prekinemo?
Uzimam je pod ruku i polako idemo mojoj kući, a svi koji su do maločas zurili u nju žurno kriju njuške. Ja u ovoj ulici živim od rođenja; Reda Riđeg svi dobro znaju. A ko me ne zna, brzo će me upoznati; toga je i ona svesna.
Mama traži da idem na abortus odjednom kaže Guta. A ja to neću.
Ja sam još nekoliko koraka napravio pre nego što sam sve to shvatio, a ona nastavlja:
Neću da idem na abortus, hoću da imam dete od tebe. A ti kako god hoćeš. Možeš slobodno da me ostaviš, ja te ne držim.
Slušam je kako govori, hrabreći samu sebe, slušam i polako otupljujem. Sve mi se zamutilo u glavi i samo mi se vrti neka glupost: jedan čovek manje jedan čovek više.
Mama mi kaže govori Guta dete je od stalkera, nećeš valjda da rađaš nakaze... On je nestalan, kaže, nećete imati porodicu, ništa. Danas je na slobodi, sutra u zatvoru. Ali meni je svejedno, ja sam na sve spremna. Mogu ja i sama. Sama ću ga roditi, sama ću ga podići, napraviću čoveka od njega. Ne trebaš mi ti. I nemoj više da mi dolaziš neću te pustiti ni na prag...
Guta kažem čekaj malo! I ne mogu da izdržim, provaljuje iz mene neki živčani, idiotski smeh. Požurila si malo da me teraš!